Ova je tvrdnja još opasnija od Salapićeve, uz to i skandalozna, jer denuncira imaginarnu oporbu. Ako u demokratskom svijetu nekoga optužujete za nemire onda tu nema mjesta »nekim spoznajama« već konkretnom navođenju činjenica te imena i prezimena »krivaca«. Osim, ako vam upravo nije cilj namjerno ocrniti svu oporbu kao destruktivnu silu, »koja minira Vladu i put zemlje u EU«, i tako homogenizirati vlastito biračko tijelo. 

Da nisu tragične ove bi optužbe, svojevrsni alibi Vladi koju se navodno nedužnu kakva jest silom hoće svrgnuti, bile smiješne. Opozicijskim strankama bi se doista svašta moglo prigovoriti, ali se ne može poreći da su proteklih mjeseci bile čak i previše konstruktivne u načinima kritike vladajućih, libeći se iznad svega ne samo nasilja već i poziva na masovnije prosvjede, što bi bilo legitimno demokratsko pravo kakvo koristi oporba diljem demokratskog Zapada. I previše su dakle strpljive čekajući da u HDZ-u konačno progledaju i odluče napraviti ono što su odavno trebali – odrediti dan izbora. 

Ako je dakle Jadranka Kosor autorizirala izjavu glasnogovornika Vlade o oporbenom huškanju na nasilje, a sumnjamo da se Pavić na svoju ruku ognjem i mačem obrušio na oporbu, onda je red konstatirati kako je zajedno sa svojim savjetnicima i stranačkim uzdanicama potpuno izgubila kompas ne znajući više povući nijedan pošteni potez. Hrvatska neće, kako to dramatizira Salapić, postati Libija niti je divljanje mladih, kojima se do jučer tepalo i povlađivalo jer su bili »na našoj strani« a sada se ne biraju riječi da se ocrni »izgubljena nasilna mladež«, nešto što se ne bi dalo kontrolirati. Ali i braniteljski skupovi u Zagrebu i Splitu, s antieuropskim, anticivilizacijskim i antilegalističkim porukama kojim se jedan dio građana hoće »zakonom puške« nametnuti kao isključivi »čuvar nezavisnosti i državnosti«, pokazuju da smo došli do točke (demokratskih) promjena inače nam se crno piše. 

Kako vrh HDZ-a na čelu s Jadrankom Kosor očito ne reagira na krizu u zemlji, čuvajući svoju vlast po svaku cijenu, na političku odgovornost trebao bi ih konačno podsjetiti predsjednik države Ivo Josipović. Ne treba biti čelnik oporbe ni tražiti izbore, već kao »ustavni faktor« – čovjek koji je zadužen, pojednostavljeno rečeno, za čuvanje države i brigu o njenom funkcioniranju – razgovarati s predsjednicom Vlade. I pritom joj podastrijeti činjenice o aktualnom stanju u zemlji, poziciji Vlade te mogućim posljedicama otkazivanja poslušnosti Vladi od sve većeg broja građana. Josipović od Kosor mora tražiti politički potez dostojan državnika, makar to u konačnici značilo određivanje termina izbora. Predsjednik se ne bira na neposrednim izborima da bi u krizama bio fikus.