Polančecovo skrušeno priznanje da se na sjednicama moralo progovoriti i suprostaviti autoritetu Sanadera, plastičan je prikaz političke neodgovornosti.
Ako su naime u njoj odnosi onakvi kakvim ih opisuje Polančec, ako se u vrh HDZ-a i Vlade moglo i može ući samo s takvim profilom političara kako je opisano, onda sada znamo zašto je ova vlada nekompetentna, bez ideje, vizije i stava.
Pogotovo podalje od oka javnosti.
Ono, međutim, što Polančecovo svjedočanstvo – dano s odmakom, logično povezano te s priznanjem vlastitih propusta i grešaka što mu daje na vjerodostojnosti – ipak čini posebnim, i jedinstvenim u odnosu na vladajuće garniture u demokratskim zemljama, jest spoznaja o političkoj sirovosti stranke koja Hrvatskom vlada 17 od ukupno 21 godine višestranačja, te nedostatku demokratske političke kulture njenih najistaknutijih kadrova.
Ako su naime u njoj odnosi onakvi kakvim ih opisuje Polančec, ako se u vrh HDZ-a i Vlade moglo i može ući samo s takvim profilom političara kako je opisano, onda sada znamo zašto je ova vlada nekompetentna, bez ideje, vizije i stava. Drukčija jednostavno niti je mogla niti može biti.
Svi koji pristaju na ta nakaradna pravila igre svjesno ili nesvjesno »znaju« da je pristajanje na izopćenje svog kolege test pouzdanosti vrha stranke
Prvo, da se u 21. stoljeću, u zemlji koja se navodno demokratizira, prakticira stranački ostracizam porazna je činjenica sama po sebi. Izopćenje visokog dužnosnika, ma kakvu krivnju imao, ispod je civilizacijske razine. Krivica za to je podjednako na onima iz vrha stranke koji je »propisuju«, kao i na onima na dnu stranačke hijerarhije koji na nju, radi vlastite karijere ili ne znamo sve čega, svjesno pristaju. Ne mogu se iskupiti ni oni »polutani« koji javno pristaju na izopćenje dojučerašnjeg kolege, a privatno šalju drukčije signale.
Gdje je tu stav, karakter, ljudski integritet? Zar će razmjena nekoliko riječi odnosno ispijena kava s Polančecom, ili bilo kim drugim u sličnoj situaciji, značiti da su i oni krivi? Ne, naravno.
Ali svi koji pristaju na ta nakaradna pravila igre svjesno ili nesvjesno »znaju« da je pristajanje na izopćenje svog kolege test pouzdanosti vrha stranke, koji želi poslušne a ne samosvjesne članove i funkcionare. I to je katastrofa.
Drugo, Polačecovo skrušeno priznanje da se na sjednicama moralo progovoriti i suprostaviti autoritetu Sanadera, da se mnogo toga znalo ili slutilo ali se ništa nije poduzimalo, te zbog nezadovoljstva takvim radom u krajnjoj konzekvenci moglo i odstupiti s funkcije, plastičan je prikaz političke neodgovornosti.
No, šutjelo se i trpilo. Čuvalo se poziciju, laktovima pokušalo dokopati mjesta »desno od Sanadera«. I onda, kada je zagustilo, »sindromom majmuna« radi vlastita iskupljenja prinijeti žrtvu svojih označenih kolega. Gdje je pak tu stav i integritet ministara i političara, kojima bi javni interes i odgovornost trebali biti važniji od svake političke pozicije.
Kako dakle ti i takvi ljudi, s takvim profilom i »osjećajem« za političku odgovornost mogu uopće vladati, a kamo li na vlasti išta suvislo napraviti? A građani to još uvijek stoički trpe…
