Demokratski je sablažnjivo da moćna političarka, zajedno sa svojom svitom, uopće dođe na ideju tražiti zaštitu od nekoga tko, koristeći pravo na slobodu govora i obranu klijenta, izražava svoje mišljenje nikome ne prijeteći niti potičući na nasilje
Izbezumljenost Vlade oko podataka o broju nezaposlenih možemo razumjeti. Nije ugodno dan, dva nakon obećanja o 150 tisuća novih radnih mjesta suočiti se s galopirajućim rastom nezaposlenih. Izbori su pred vratima, pa u svoju obranu nabrajati cijeli niz somnabulnih objašnjenja nezaposlenosti možemo shvatiti kao dio političke igre vladajućih. Tko će u to povjerovati, neka vjeruje. Tko ne želi, jer gleda stvarnosti u oči, izvući će svoje zaključke o toj i takvoj Vladi.
No, pravorijek Odvjetničke komore o slučaju Nobilo u svojoj je krajnjoj konzekvenci više i od političke igre i od predizborne kampanje. On je u svojoj srži dokaz »otpora materijala« koji je navodnom evolucijom HDZ-a i demokratizacijom zemlje te tobožnjim obračunom s korupcijom poslan u ropotarnicu povijesti. Taj je slučaj od početka do kraja plastična demonstracija naše političke truleži s dugoročnim implikacijama, potvrda opravdanih sumnji da vuk dlaku doista može promijeniti ali ćud malo teže. I zato smo tamo gdje jesmo, kilometrima udaljeni od istinski demokratskog političkog i društvenog okruženja.
Prije svega, to od početka nije bila »unutarnja stvar Odvjetničke komore«, kako to obranaški sugerira Andrija Hebrang komentirajući kaznu Anti Nobilu. Naravno, cehovska organizacija ima pravila kojih su se članovi dužni pridržavati i pravo na svoju »privatnost«. Ali u konkretnom slučaju stvar se »prelila« u javnu sferu zbog javne prijave visokih državnih dužnosnika, predsjednice Vlade Jadranke Kosor i ustavno-pravnog glasnogovornika HDZ-a Vladimira Šeksa zbog javno izrečenih Nobilovih riječi, ali i zbog toga jer je Disciplinski sud Odvjetničke komore reagirao tek nakon vapaja političara da ih se zaštiti, a ne vlastitom inicijativom.
Drugo, zapanjujuća je brzina kojom je Odvjetnička komora, inače poznata po beskrupuloznoj zaštiti svojih članova, skočila na mig politike da bi iscipelarila kolegu. Pritom, što je još gore, stavljajući se na stranu formalno i stvarno politički najmoćnije i najzaštićenije osobe u državi. Zar nije cijeli niz ustavno-pravnih zaštitnih mehanizama u suvremenim demokratskim državama upravo i osmišljen da štiti manje moćne i nemoćne od onih koji su, poput predsjednice Vlade, super moćni?
I treće, demokratski je sablažnjivo da moćna političarka, zajedno sa svojom svitom, uopće dođe na ideju tražiti zaštitu od nekoga tko, koristeći pravo na slobodu govora i obranu klijenta, izražava svoje mišljenje nikome ne prijeteći niti potičući na nasilje. Što je to nego izravno političko uplitanje u sudski spor, uskrsnuće verbalnog delikta i znakovita opomena svima onima koji se »usuđuju« dovoditi u pitanje lik i djelo trenutnog »vođe« i njene Partije.
Slizanost dijela pravosuđa s politikom još je jednom isplivala na površinu. A ako su u stanju podleći i od države nezavisni odvjetnici, kako li tek stvari stoje u onom dijelu pravosuđa nad kojim država, odnosno državni čelnici imaju izravan utjecaj. Od te konstatacije do zaključka kako je »antikorupcijski cunami« počeo s Polančecom a mogao bi završiti sa Sanaderom ne treba puno. Pale su žrtve na oltar »promjena« da se ništa bitno ne bi mijenjalo. No, to je onda, strši prijeteći slučaj Nobilo, sumrak hrvatske države i pravosuđa, sumrak vladavine prava te demokracije i njenih institucija.