U trećem desetljeću svoje nezavisnosti Hrvatska se mora istinski decentralizirati i regionalizirati inače će popucati po svim šavovima. Koliko god mala bila, i prostorno i po broju stanovnika, Hrvatska dugoročno neće moći izaći ni iz gospodarsko-financijske i političke krize, niti biti institucionalno adekvatno opremljena za izazove demokracije u 21. stoljeću, ako bude nastavila robovati davno kompromitiranom centralizmu, kojeg su napustile i nekadašnje uzor centralističke zemlje poput Francuske.

   Prvih deset godina gradili su se takozvani temelji države, pa je opravdanje za centralizam bio pretjerani i u dobrom dijelu izmišljeni strah od »rasapa« političke zajednice koji bi išao na ruku »autonomašima«. Između 2001. i 2010. godine valjalo je pak demokratizirati političke institucije, od kojih su mnoge bile »nakrivo« zasađene u prvoj dekadi, i posvetiti se europeizaciji zemlje pa je opet, s lošom argumentacijom koja srećom više nije spominjala »separatiste« i »autonomaše«, nepravedno stradala daljnja decentralizacija i regionalizacija. Centralistički um je dakle uvijek pronalazio razloge za produljenje svog »mandata«, čak i u kratko vrijeme koalicijske vlasti predvođene SDP-om.

   Odgode spuštanja ovlasti i javnog novca s državne na lokalne (regionalne) razine više ne bi smjelo biti. Globalizacijski procesi sa sve učestalijim i dubljim krizama pokazali su da nacionalne države više nisu u stanju, koliko god bi to htjele, kontrolirati političke, gospodarske i razvojne tokove kao što je to bilo moguće nekad. Supsidijarnost ili prenošenje što više ovlasti što bliže građanima, jer je brojne probleme lakše riješiti lokalno nego »dekretom« iz centra, pokazuje se kao spas.

   Mnogi su to u Europi odavno shvatili osim hrvatske političke elite odnosno vlasti, koja i sada na krizu odgovara tako da primjerice općinama, gradovima i županijama »krade« i dio preostalih mrvica javnog novca e da bi spašavala vlastiti proračun. A o razvoju razmišlja isključivo kroz »svoje« projekte, umjesto da, konačno shvativši hrvatsku raznolikost i specifičnosti, decentralizacijom i regionalizacijom oslobodi potencijale ljudi širom zemlje. S Markova trga se jednostavno ne može vidjeti bolje nego iz neposredne blizine.

   Od Valentinova 1990. godine IDS je glavni hrvatski glasnogovornik decentralizacije i regionalizacije. Stranka je u 21 godinu prolazila različite faze. Bilo je tu »drskog« otpora centru ali i suradnje, unutarstranačkih bitki i rezova, rasta i padova popularnosti. Često joj se prigovaralo da je gledajući prvenstveno »istarske interese«, propustila pogurati hrvatski regionalni pokret u Rijeci, Dalmaciji, Slavoniji i Međimurju i tako zajedništvom regionalaca pritisnuti nacionalne stranke.

   Ipak, strateškim i taktičkim igrama u političkoj areni IDS je postao, u međuvremenu se suočivši i s konkurencijom na vlastitom terenu, ne samo regionalno nego i nacionalno relevantna stranka. Pritom, uz ostale regionalističke grupacije, presudno senzibilizirajući hrvatsku javnost za regionalizaciju i decentralizaciju kao ključne procese moderne hrvatske politike bez kojih neće biti razvoja. Možemo se samo nadati da će poslije sljedećih izbora to konačno dati (decentralizacijskog) ploda.