U uzavreloj političkoj areni nikoga ne treba čuditi što i među vladajućima pucaju niti na tako minornim stvarima kao što je način vođenja sjednice Sabora. Ali je indikativno da se Bebić, koji je očito definitivno odlučio otići pa nema što izgubiti, ponovno usprotivio Šeksu koji sve teže može skriti nervozu zbog napada sa svih strana. Jarnjak se u ovoj priči, stavljajući se na stranu Šeksa, postavio kao neka vrsta čuvara stranačkog pečata. No, pečat je odavno »razvaljen« i samo zajednički instinkt za preživljavanjem drži Hrvatsku demokratsku zajednicu na okupu. 

Nakon sukoba u sabornici krenula je akcija umanjenja štete, no Jadranku Kosor to ne smije zavarati. Ni često kontraproduktivna oporbena strategija konfrontacije s vladajućima ne može zaustaviti srozavanje ugleda HDZ-a. Raštimani vrh stranke sve se teže nosi i s općom krizom u zemlji i s »krizom« iniciranom pravosudnim akcijama. No, problem je što su predsjednici stranke i Vlade do kraja sužene mogućnosti djelovanja, a pitanje je ima li uopće na raspolaganju neke djelotvorne mehanizme kojim bi dovela u red svoje »perjanice« i barem malo popravila javni imidž stranke. 

Jadranka Kosor odlučno je trebala djelovati čim je otišao Sanader. Morala je inzistirati na izvanrednom saboru stranke, a bila bi dobro učinila i da je odmah potom raspisala izvanredne parlamentarne izbore. Ali, naravno, tada se još mislilo kako će HDZ sa svojim koalicijskim partnerima moći kontrolirati gospodarsku i financijsku krizu u zemlje, a ni korupcijski kosturi još nisu bili počeli ispadati iz ormara. Pa smo se nakon godine i pol našli u situaciji da tonemo, plaćajući cijenu problema hadezeove vlasti. 

Ne treba se nadati da će s vremenom biti bolje. Kako se približavaju izbori, a mali su izgledi da će se stanje u zemlji naglo promijeniti na bolje, nervoza će biti sve veća. U HDZ-u pogotovo. Kada već ne želi izvanredne izbore, jedino što bi u takvoj situaciji Jadranka Kosor mogla učiniti za dobrobit zemlje, brigu za HDZ neka zadrži za sebe, jest donijeti odluku da se izbori ipak održe u studenom 2011. godine umjesto da ih se, a takvih indicija ne manjka, prolongira do 11. ožujka 2012. godine, krajnjeg roka prema mišljenju Ustavnog suda. 

Ako je i Ivo Sanader, kojemu to prema raspoloženju javnosti nekoliko mjeseci prije izbora nije odgovaralo, održao riječ i zakazao izbore za studeni 2007. godine, nema razloga da se sada, nadajući se čudotvornom preokretu, testiraju živci građana čekajući zadnji rok za izbore. Mučenje jednom treba prestati, a onda je svakako bolje da to bude što prije.