Drugim riječima, zastoj ne samo potrošačkih ili sličnih kredita za građane, što bi možda bilo i dobro povremeno napraviti da sami sebe spasimo od propasti, nego i puno značajnijih poduzetničkih kredita i kredita koji bi poduprli toliko priželjkivani »gospodarski oporavak«.
Dok je jučer kritizirao Vladu zbog izostalih rezultata programa gospodarskog oporavka, sugerirajući da njegovo odlučnije provođenje i nadogradnja uključuju između ostalog poreznu reformu i promjene u državnoj upravi, predsjednik Ivo Josipović nije ni slutio koliko je zapravo aktualan i precizan bio.
Posebno kada je riječ o trulim jabukama u državnoj upravi. Jer u trenutku dok je on govorio o potrebi reforme državne uprave, na površinu je isplivalo, zahvaljujući vapaju banaka, kako je jedan od najvećih utega na nacionalnim nogama upravo – državna uprava.
Na čelu jednog dijela te državne uprave nalazi se naime i ministar Dražen Bošnjaković koji je, da bi novi Ovršni zakon mogao biti primjenjiv, krajem prošle godine potpisao Pravilnik o obliku i sadržaju zadužnice koji je za posljedicu imao, ni manje ni više, nego zaustavljanje odnosno dramatično usporavanje odobravanja bankarskih kredita.
Drugim riječima, zastoj ne samo potrošačkih ili sličnih kredita za građane, što bi možda bilo i dobro povremeno napraviti da sami sebe spasimo od propasti, nego i puno značajnijih poduzetničkih kredita i kredita koji bi poduprli toliko priželjkivani »gospodarski oporavak«.
Kako je moguće da se to dogodi u zemlji koja bi, ako ništa drugo, trebala baštiniti barem dio tradicije birokratske pedantnosti usavršene u drugoj polovici 19. stoljeća u nekad nam zajedničkoj Austro-ugarskoj monarhiji?
Zar smo doista tako nisko pali da smo zaboravili, a na štetu upravo toliko priželjkivane samostalne države da sramota bude veća, i ono što su znali još naši djedovi i pradjedovi? Naime, da akti trebaju biti precizni i donešeni na vrijeme da se svi kojima su namjenjeni stignu prilagoditi.
Ministar sigurno nije sam sastavljao Pravilnik.
Niti ima vremena pripremati svaki od desetine pravnih akata što mu dnevno prođu kroz ruke i koje valja potpisati, niti mu je to posao.
Za to postoje službe, državni službenici, praktički cijela hijerarhija po definiciji odgovornih i stručnih osoba doraslih poslu kojim se bave, a u koje ministar načelno mora imati povjerenja. No, to ga ne oslobađa odgovornosti.
I pod pretpostavkom da nije ministar ala Ivan Šuker, koji je po vlastitom svjedočenju dizao ruku i za ono što nije pročitao, i da nije morao znati da li će obrazac zadužnice izazvati probleme odnosno biti upućen u sve finese usklađenosti Pravilnika sa Zakonom, po »zapovjednoj odgovornosti« je kriv.
Jer se ispostavilo da je Pravilnik oglašen u »Narodnim novinama« 30. prosinca, dakle samo dva dana prije njegova stupanja na snagu što zainteresiranima onemogućava bilo kakvu prilagodbu, te da postoje nejasnoće u tumačenju i primjeni njegovih pojedinih odredbi. Što znači da u državnoj upravi, na čeli s ministrom i čitavom Vladom, ima onih koji ne znaju svoj posao ili ga ne rade kako treba a još su tamo gdje ne bi smjeli biti.
Nažalost, to nije usamljen slučaj. U posljednjih sedam godina nagledali smo se dokumenata i naslušali prigovora o lošim uredbama, pravilnicima i drugim podzakonskim aktima koji su, najčešće donošeni naprečac ili nemarno sastavljeni, unosili zabunu i zakone činili neprovedivima, a koje se popravljalo, nanovo pisalo ili naknadno tumačilo. A da nitko nikada nije odgovarao.