Jadranka Kosor otišla je iz »Lisinskog«, potresena i s neprimjerenom izjavom o nezahvalnom članstvu koje nije prepoznalo ono što je napravila i što nudi, već nakon prvog kruga glasanja. Najmanje što se od bivše predsjednice HDZ-a međutim moglo očekivati, ne samo zbog elementarne pristojnosti nego i zbog poštovanja demokratske procedure, bilo je da uza svu uzdrmanu političku sujetu, glasa u drugom krugu, sačeka proglašenje pobjednika i prva čestita novom predsjedniku stranke.

Ovako, Jadranka Kosor bacila je pod noge sve ono što je govorila posljednje tri godine, držeći drugima lekcije o demokraciji i političkoj pristojnosti, uvrijedivši pritom i novo vodstvo i ukupno članstvo HDZ-a. Na prvoj većoj kušnji pokazala se kao licemjer.

Tomislavu Karamarku se to ne bi moglo dogoditi. Političar koji je tijekom dvadeset godina mijenjao političke saveznike dosljedan je u dvije ključne stvari, od kojih je jedna upravo otklanjanje svakog iskušenja da se padne na naoko sitnim detaljima odnosa prema političkom suparniku. Najprije, nikada nije došlo u pitanje njegovo domoljublje, kako god ga definirali, koje ga je kvalificiralo da igra značajne uloge u Tuđmanovoj, Mesićevoj i Sanaderovoj, kako bi to Amerikanci rekli, administraciji.

To mu je naposljetku, uz podgrijani šmek lidera, i donijelo prevagu na izborima i to u finalnom srazu s napadnim domoljubom Milanom Kujundžićem, koji je cijelo proteklo razdoblje ipak bio tek politički autsajder.

Drugo, pomalo neobično za čovjeka koji je stasao u obavještajnom miljeu, Karamarko pazi na demokratsku proceduru jer zna koliko je to važno za političko legitimiranje u svijetu gdje te jedan gaf medijski može uništiti. Možemo mi misliti što god hoćemo, naime da to nije iskreno nego hinjeno ili izvedeno uz škrgut zuba, ali novi predsjednik HDZ-a je sve samo ne politički naivac.

Uostalom, zaboravimo li pripravnički staž početkom devedesetih, trebalo mu je manje od godine dana od kada mu je baš Jadranka Kosor, uz medijsku pompu, uručila člansku iskaznicu da se uspe na čelo stranke. To ne može politički diletant.

Želi li dakle opstati kao značajna politička figura sutra i u Europskoj uniji, iako je to članstvu HDZ-a koje isključivo hoće jakog čovjeka na svom čelu najmanje bitno, Karamarko koji na to itekako računa mora igrati po demokratskim pravilima. Zato se ni hrvatska javnost ni vladajuća koalicija ne trebaju bojati neke nove političke radikalizacije. Karamarko zna da mu je samo dovoljno, i da ništa bitno ne promijeni niti uzvikuje ratnički poklič, ponovno okupiti i oživjeti hadezeovu vojsku pa krenuti ususret novim izborima s nadom u uspjeh.

No, simboli više neće biti dovoljni. I posljednji su izbori pokazali da birači pritisnuti krizom traže nekoga tko će ponuditi izlaz. Kukuriku koaliciji to bi trebao biti dovoljan znak da shvati da su, koliko god Karamarko sutra počeo jurišati na vlast, ključevi ipak u njenim rukama. Ne učine li ništa, ne pomaknu li uskoro zemlju s mrtve točke, širom će novom čelnom čovjeku HDZ-a otvoriti vrata.