Mjere i smjernice za izradu proračuna za 2012. godinu neće nikoga oboriti s nogu. Ni pozitivno ni negativno. Nema u njima ničega posebno dramatičnog da bi se jedan dio građana hvatao za glavu a drugi klicao od oduševljenja. Učinjen je minimum da vladajuća koalicija može opravdati svoje obećanje da će krenuti u konsolidaciju državnih financija bez gajenja lažnih iluzija kako će nam trebnutno biti bolje. Vlada Zorana Milanovića predložila je niz, više ili manje, očekivanih zahvata da bi proračun spasila od potapanja i bar za dogledno vrijeme otklonila prijetnju prizivanja u pomoć Međunarodnog monetarnog fonda.

Nijednoj kategoriji građana ne prijeti dakle pogubno stradanje, ni financijsko ni egzistencijalno, a unutar proračuna od preko sto milijardi kuna, kada se to želi i kada u Vladi imate Slavka Linića, uvijek se može različitim vrstama »štucanja« uštedjeti nekoliko milijardi kuna.

Bit će međutim puno znakovitije i konkretnije ono što slijedi nakon smjernica, kada na Vladu i Sabor stigne i sam prijedlog državnog proračuna. Kada se preciziraju sve proračunske stavke i »operacionalizira« ono što sad izgleda kao maglovito načelno opredjeljenje, bit će nam jasnije hoće li proračun, pa onda i generalno opredjeljenje Vlade, biti pretežno stabilizacijsko ili će ipak prevagnuti razvojne ambicije, gdje će »stabilizacijske mjere« biti tek pretpostavke tih ambicija.

Drugim riječima, vrlo brzo ćemo saznati je li Vlada konkretizacijom proračunskih stavki uspjela održati obećanje o sustavnom poticanju razvoja ili je teret štednje da se proračun ne raspadne toliki da predložene mjere naposljetku neće dovesti do očekivanog razvoja.

Nešto se ipak već sada može iščitati iz mjera i smjernica odnosno premijerove prezentacije jučer na sjednici Vlade. Najprije, nova se vlast odlučila za ekvilibriranje između stvarnog i mogućeg. Tražila su se najmanje loša rješenja, ona koja će primjerice »pomiriti« porast PDV-a sa zaštitom najugroženijih skupina stanovništva, u što posebno spada preslagivanje poreznih razreda. Sve dakako s nadom da će i bez radikalnijih poteza to biti dovoljno za početni zamah poduzetništva.

Nadalje, iz opće slike mjera i smjernica postaje jasno da se Vlada opredijelila za postupnost rezova i zahvata. Vladimir Ferdelji to očito nije shvatio. Primjerice, državnu upravu i zaposlene u javnom sektoru za sada se tako neće dirati, odustaje se dakle od smanjenja njihova broja, ali će zaposleni u »državnom sektoru« morati više raditi za iste ili manje novce. Što će se dalje događati zavisit će o stupnju oporavka zemlje. I konačno, iz svega je vidljivo da Hrvatsku i njene građane čekaju godine oporavka. Niti postoje prečaci, niti nova vlast želi izazivati svoju sudbinu prenaglim reakcijama ili obećanjem brzih rješenja.

Hoće li naposljetku sve ovo biti dovoljno da Vlada postigne željeni cilj te konsolidira i pokrene uzdrmanu zemlju, teško je u ovom trenutku prognozirati. Mnogo će toga zavisiti i od okruženja, jer produlji li se kriza koja opet drma Europom i svijetom, ni Hrvatska ponovno neće biti pošteđena.