Teško iz krize, ekonomska je samo dio problema, može izaći država koja se batrga s mutnom prošlošću, propušta djelovati u stvarnosti i stalno sanja o nekoj blistavoj budućnosti. Cijeli ovaj politički cirkus, jer nažalost boljeg i preciznijeg pojma nema, oko Bleiburga koji je započeo s nedomišljenim brzopoteznim otkazivanjem saborskog pokroviteljstva a završio sa subotnjim oporbenim bojnim pokličima Vladimira Šišljagića i biskupa Ante Ivasa, otkriva da je prevladavanje prošlosti za hrvatsku političku zajednicu još uvijek misaona imenica. 

Drugi svjetski rat se tako i dalje vodi preko leđa i mimo žrtava. Priglupa hrvatska desnica se nastavlja ponašati kao da Hrvatska kao suverena država još uvijek ne postoji, pa joj je najveći neprijatelj unutar državnih granica a ne izvan njih kao u »normalnim« državama, a ništa pametnija ljevica nije se u stanju jednom za svagda promišljeno odlijepiti od negativnih naslaga vlastitog nasljeđa, jasno odjeljujući poslijeratne državotvorne procese i međunarodnu konstelaciju snaga od počinjenih zločina i žrtvi. I tako u krug. Do, srećom tek verbalne, »istrage vaše ili naše«. 

I nije to jedino područje u kojem se Hrvatska pokazuje kao nedovršena država u kojoj se državljani međusobno ne uvažavaju, štoviše koriste svaku priliku za međusobno pljuvanje, a državne institucije najčešće ponašaju kao korporativna tijela čija je primarna svrha obrana interesa skupina na vlasti a ne stvaranje okvira političke zajednice unutar kojeg će svi građani biti tretirani jednako. Praktički, osim omeđivanja teritorija, što je još u vrijeme Tuđmanova režima devedestih zbog bosansko-hercegovačkog čvora bilo otvoreno pitanje, unatoč postojanju svih mogućih demokratskih institucija toliko je toga manjkavog u izgradnji hrvatske države da se nije čuditi stalnim krizama i kriznim situacijama. Korupcija, ništa manje moralna nego materijalna, dodatno je nagrizla državu. 

Da ironija bude veća, borci za bolju prošlost, i s desna i s lijeva, uopće ne žele vidjeti koliku i dan danas štetu nanose. U proteklih 21 godinu desnica je vladala čak sedamnaest, ostavljajući iza svojih nabrijanih nacionalističkih i domoljubnih fraza privatizacijsko-pretvorbenu i vrijednosnu pustoš, a ljevica se u onih nekoliko godine vladanja nije odmakla od općih mjesta državotvorstva, izgubivši energiju dokazujući »ostatku Hrvatske« da je hrvatska! Od silne ljubavi prema hrvatskoj državi jednostavno je zaboravljeno i na državu i na njenu ulogu. 

Kada se onda svode računi ispada tako da je blažena država koja u posljednjih dvanaest godina nije naplatila 51 milijardu kuna poreza i doprinosa, u kojoj se godišnje utaji oko dvije milijarde kuna poreza, u kojoj cvjeta gospodarski kriminal svake vrste, a istovremeno ostaje zabilježeno da je u 2011. godini ta ista država na ime kazni od privrednih prijestupa ubrala 3.780 kuna i 18 lipa. Eto, toliko Hrvati vole svoju državu da je varaju gdje stignu, a oni koji bi u ime svih članova političke zajednice trebali provoditi zakon i ubirati ono što trebaju u jednoj godini stignu uprihodovati iznos kazni jedva tisuću kuna veći od minimalne pojedinačne plaće.

No, ništa za to. Glavno da su svima puna usta hrvatske države. I »blistave« prošlosti.