Nesvakidašnja je pojava da se u hrvatskim sudnicama u jednom danu, kao što je to bilo jučer, nađe toliko utjecajnih i moćnih ljudi. Neki od njih (Sanader) svojedobno su s figom u džepu sugestivno pjevali u političkom zboru poznatu odu iz opusa pravne države »neka institucije rade svoj posao«, dok su drugi, poput Merčepa, Horvatinčića ili Mravka, bili uvjereni da će uvijek postojati netko tko će ih zaštititi od tih i takvih institucija.

Eto, institucije ipak rade svoj posao, kako-tako, ali ipak rade, i tu smo gdje smo. S punim zatvorima i s pregrštom optužnica i sudskih procesa onima koji su godinama uvjeravali sebe i cijelu državu da su nedodirljivi.

Dobra je dakle vijest da je počelo isušivanje močvare i krčenje zarasle državne šume. A još bolja da se to konačno i vidi ovom paradom kroz sudske dvorane. Predugo je trajalo divljanje zaštićenih i njihovo skrivanje iza mutnih paragrafa, predugo je devedesetih okljašteno pravosuđe u zaključane ladice spremalo kaznene prijave i dokaze te skrivalo pogled od onoga što im se pred očima zbiva, predugo su građani, odgajani u duhu tretiranja vlasti kao svetinje kojoj se ne smije usprotiviti ili prkositi, bili tolerantni na vlastitu štetu.

Međutim ovo je, nažalost, još uvijek samo vrh sante leda. U zavjetrini najeksponiranijih slučajeva ostat će mnogi koji su »držali vreću« ili bili ortaci u »zločinačkim poduhvatima«. Njihova krivica u krmčenju javnog dobra i pružanju utočišta javnim osobama optuženim za svakovrsna krivična djela nije ništa manja, ali će proći lišo jer je pravosuđe i dalje porozno, a ponekad manjka i upućenih svjedoka koji onda trguju sa svojim spoznajama da bi se poštedili odlaska u zatvor.

Navrh toga – uza sve političke proklamacije, pojačanu budnost institucija, skrupuloznost potencijalnih prijestupnika kojima su recentne optužnice i sudski procesi poslali opominjuću poruku te pojačani senzibilitet građana za korupciju i kriminal – ne manjka »suspektnih« javnih institucija i osoba koji i dalje ostaju nedirnuti.

Najbolji je primjer za to HRT, javna kuća koja obiluje strašnim tajnama duboko skrivenim u podrumima Prisavlja i glavama onih koji su ovom institucijom drmali dva desetljeća. Koliki su na njen račun podebljali bankovni konto i ogrezli u korupciji radeći što ih je volja, a koliko je političkih elita radi svojih izbornih računica tamošnje smeće godinama guralo pod tepih sprječavajući »institucije da rade svoj posao«.

Misleći da svaku vlast drže u šahu svojom medijskom snagom, tamošnja je hobotnica toliko postala bahata da je krenula u kontraofenzivu. Kao u kakvoj tragikomediji apsurda, Maja Sever i Elizabeta Gojan, među inima, trebale bi postati žrtveni jarci »principijelnost« istih onih koji su proteklih godina i materijalno i moralno srozali ugled ove nacionalne medijske kuće ispod ništice.

Doista, gdje je vlast da pokaže odgovornost za funkcioniranje javnog i državnog dobra, gdje su »institucije« da na HRT-u i sličnim tvrtkama konačno odrade svoj posao?