No, dionice Jadranke Kosor vrtoglavo padaju. Ne treba je još otpisivati, nipošto, ali je u očitoj defanzivi sa sve manjim izgledima za oporavak. Na ruku joj ne ide hipoteka Ive Sanadera uključujući i način njenog stranačkog ustoličenja iz srpnja 2009. godine, odmicanje većine ljudi iz vodstva stranke od nje, u konzervativnoj stranci kao HDZ i to što je žena, a na kraju priče spočitava joj se i gubitnički karakter. Makar je mnogima jasno da u situaciji u kojoj se našla stranka u posljednjih nekoliko godina vjerojatno joj ne bi bio pomogao ni Franjo Tuđman. Na njenu žalost, Jadranki Kosor neće se dakle valorizirati ni to što je, uz pozadinsku podršku Vladimira Šeksa, izbjegla izbornu katastrofu dovevši u Sabor dovoljan broj zastupnika HDZ-a da se može graditi suvisla oporbena politika. 

    Kada se još čuju glasovi s terena, trebalo bi se doista dogoditi čudo da dosadašnja predsjednica HDZ-a to ostane i 20. svibnja. Karamarko nadire i uz vjetar u leđa sve većeg broja viših i nižih dužnosnika stranke. Bez sumnje, dobar dio njih već krajem svibnja, a naročito u perspektivi sljedećih izbora, kane naplatiti svoju potporu te zacementirati položaj u HDZ-u, u perspektivi nadajući se i kakvoj više ili manje lukrativnoj državnoj funkciji. Minusi Kosor i »trčanje ususret pobjedniku« Karamarku, uz činjenicu da se psihološki nakon stranačke krize ipak preferiraju nova lica, posebno ako svojom pojavom ulijevaju osjećaj čvrstine i stabilnosti, naposljetku bi moglo značajno prevagnuti u Karamarkovu korist s »osvježenim« HDZ-om. 

    Bude li naime tako možemo očekivati da Karamarko kao uvjereni antikomunist svakako ojača desnu poziciju stranke u narodnjačko-demokršćanskom smjeru, i to bez radikalizma. Ostaje međutim zagonetka koliko će se i ubuduće, tijekom vladavine Kukuriku koalicije, izborni okidač aktivirati na ideološkim i simboličkim pitanjima, gdje je »tuđmanovac« Karamarko na svom terenu, ili će na ponašanje birača prvenstveno utjecati ekonomska i socijalna problematika o kojoj se uopće ne izjašnjava. 

    Uspije li Karamarko nametnuti ideološko-simbioličku igru kao dominantnu, Zoran Milanović, SDP i lijevi centar u sredini imat će razloga strahovati zbog Karamarkove sposobnosti da unutarstranačkim djelovanjem uz medijsku potporu mobilizira potencijal desnice. Prevagnu li ipak ekonomski i socijalni momenti u opredjeljenju birača, to ne znači da će Milanoviću i Kukuriku koaliciji biti lakše, ali onda ostaje pitanje može li u tim okolnostima Karamarko iskoristiti opozicijski potencijal za novi uzlet HDZ-a ili će ostati dovoljno veliki prostor da u hrvatsku političku arenu uskoče neki već postojeći, poput Laburista, ili novi socijalno osjetljiviji igrači. 

    Kako god okrenuli, izbori u HDZ-u ne tiču se samo hadezeovaca.