Sve je bilo predvidljivo. Izvješće Europske komisije o monitoringu generalno je pozitivno, s nekoliko primjedbi koje su se mogle očekivati u tri »suspektna« poglavlja. Politička klima u EU je takva da je priča o Hrvatskoj, koja nakon rata, autoritarne vlasti i političkih posrtaja, tranzicije i zakašnjele demokratizacije ipak uspjeva dobiti ulaznicu za elitni europski politički klub, jedna od rijetkih uspješnih. Kada cijelu EU trese gospodarska i monetarna kriza, kada se diljem svijeta javljaju zloguki proroci propasti europskog projekta, Hrvatska kao prva postratna država s jugoistoka Europe u EU nešto je što europski političari ne želi propustiti, jer iznova legitimira Europu zajedništva. Dakle, u Izvješću sve pet, uz poneku dvojku da se učenik ne opusti do kraja školske godine. 

    Ono međutim što nije bilo predvidljivo, barem za one koji nisu dosad upoznali Zorana Milanovića, jest odlučnost premijera da se suprostavi najvećoj kritici iz Izvješća, onoj o »zabrinutosti« zbog potencijalnog sukoba interesa bude li promijenjen zakon i političari imenovani u nadzorne odbore državnih odnosno javnih tvrtki. Samo je još jednom netko iz vrha hrvatske vlasti ovako »odbrusio« Bruxellesu. 

    Bio je to bivši premijer Ivo Sanader koji se krajem 2006. godine obrušio na šefa EU misije u Zagrebu Vincenta Degerta optužujući ga da loše informira svoje šefove. No, Sanader je tada imao zaleđeAngele Merkel i drugih čelnika Europske pučke stranke, bio je europska zvijezda u usponu, pa mu se moglo za domaću upotrebu podviknuti na europskog diplomata. 

    Milanović ipak nije Sanader. Nije to napravio ni bezobrazno ni neumjesno, niti da bi skrenuo pažnju s domaćih političkih »dubioza« i dobio političke poene kao nacionalni borac prvog reda, usput pridobivši i desno nastrojeno biračko tijelo. Europske teme, pored svih drugih problema, nisu trenutno građanima posebno zanimljive, niti lider socijaldemokratske stranke naprečac može opčiniti desničare. Makar se nakostriješio kao svojedobno Tuđman. Učinio je to uvjeren da je u pravu, a u međunarodnim odnosima pliva kao riba u vodi, ne zaboravivši spomenuti da je ono zbog čega se kritizira Hrvatsku praksa u nekim drugim članicama EU. 

    Milanović nije naivan da naprečac provede što je naumio, naime da Čačića i Linića imenuje u Nadzorni odbor INA-e. U pozadini se naveliko pregovara i uvjerava čelnike EU da je doista riječ o iznimci s obzirom na strateški značaj te tvrtke za hrvatsku državu, te da je ova vlast predana sprječavanju sukova interesa i korupcije. U to se može biti siguran. Kao i u to da Milanović neće odstupiti. Spreman je založiti sav svoj politički ugled, preuzeti svu moguću odgovornost. Hrvatska odavno nije imala takvog političkog čelnika. 

    Samo što je riječ o vrlo skliskom terenu. Premda to tako sada ne izgleda, jer je vjetar iz Bruxellesa povoljan, učas se i u EU može promijeniti klima i netko onda – svjedno, principijelno ili nepricipijelno, bio Milanović u pravu ili ne – staviti veto na ulazak Hrvatske u Uniju i prisiliti Milanovića da reterira. No, tko ne riskira ne može biti državnik.