S godinama bilježimo velike pomake na bolje u dostojnom javnom obilježavanju proboja iz jasenovačkog logora kao središnjeg spomena na tragediju Drugog svjetskog rata na tlu Hrvatske. Vlasti odnosno sve političke stranke koje su vodile državu posljednjih desetak godina dale su značajan doprinos ne samo komemoriranju žrtava Jasenovca i drugih logora ustaške vlasti, nego i nikada dovoljnom naporu da se politički i primjereno demokraciji prokažu zločini i zločinačke tvorevine prošlosti radi mira u budućnosti.

Premijer Zoran Milanović u nekoliko je rečenica uobličio srž Jasenovca. Zločinačkih umova i bolesnih pojedinaca koji će pribjegavati zločinu uvijek će biti, teško ih je iskorijeniti. Ali se nikada više ne smije dopustiti zločin kao sustavni proces pod patronatom bilo koje države ili političke vlasti. Pa ni one koja se, kao Pavelićeva NDH, kitila hrvatskim imenom urezavši mu biljeg zauvijek. To je ono što posebno trebaju baštiniti mladi, učeći i razmišljajući o tome u školama i domovima, jer ako opet budu prepušteni sami sebi i lažnim prorocima »slavne« (zločinačke) prošlosti riskiramo da nam se zlo ponovi.

Ipak, slab odaziv oporbenih političara na jučerašnji skup u Jasenovcu pokazuje da nas čeka još puno posla da bi Jasenovac, kao simbol otpora zločinu i ne mirenja s njim, doista bio urezan u kolektivnu memoriju, da ga kao grozno iskustvo i opomenu za sutra baštini cijela nacija. Pokazuje se da su mnogi iz političke elite, prije svega iz HDZ-a, do sada Jasenovcu pristupali kao »domaćem zadatku« zacrtanom na putu u EU a ne kao, što treba biti, iskrenom »projektu« koji treba pridonijeti unutrašnjem društvenom miru i konsolidaciji države. Posljednjih su godina odlazili u Jasenovac i u najjačoj postavi, no čim su sišli s vlasti to ih se očito više ne tiče.

U petak je i crkveni vrh u Župnoj crkvi u Jasenovcu obilježio stradanje i sjetio se žrtava, ali ni to okupljanje katoličkih svećenika nije moglo proći bez već gotovo uobičajenih šifriranih poruka. A njihov sukus sadržan je u rečenici biskupa Đure Hranića koji je rekao kako se Crkva zauzima za utvrđivanje činjenica koje su se dogodile u Jasenovcu i Staroj Gradiški, osobito za vrijeme te poslije Drugoga svjetskoga rata. Dakle, Jasenovac ne može proći bez Bleiburga, makar ime ovog potonjeg ostalo neizgovoreno.

Načelno se to ne može osporiti. Treba utvrditi istinu o svim zločinima u prošlosti, pod svim režimima. Ali, stalno vezivanje Jasenovca uz blajburški i sve poratne »pakete« poništava iskrenost sućuti nad žrtvama ustaškog režima. Zapravo, Katolička crkva ima problem jer, neovisno od toga što se događalo od svibnja 1945. godine nadalje, jer se preko usta njenih najviših prelata nikako ne može prevaliti riječ ili rečenica koja bi žigosala čitav ustaški režim kao nedvojbeno antihrvatski, koja bi ustvrdila da svaka država koja se naziva hrvatskom to ne mora i biti unatoč svih »vjekovnih težnji«. Dok se to ne dogodi, a svjesni i podsvjesni utjecaj Katoličke crkve nije mali, duhovi prošlosti i dalje će živjeti u našem vremenu. I opterećivati nas.

Iluzija je očekivati da će jednog dana sve stvari iz prošlosti biti spremljene na pravo mjesto i da više nitko neće u crnoj odori pjevati o Jasenovcu i Gradiški Staroj. Ali to ne znači da oni koji su najodgovorniji u državi i društvu, političari, intelektualci, Crkva,…, trebaju posustati u raskrinkavanju manipulacija sa zlom.