Sudbina povratnice Milice Miladinović i odredba iz prijedloga izmjena i dopuna Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju prema kojoj će sveučilišni profesori morati u mirovinu sa 65 godina nemaju ništa zajedničkog. Različiti su akteri, događaji, okolnosti, materija predmeta koji je sporan… Naoko slučajevi koji govore sami za sebe. Ipak, ima jedna sitnica koja ih povezuje – proizveo ih je birokratski um svjesno ili nesvjesno šteteći državi i društvu. 

U slučaju Milice Miladinović država i njen aparat u posljednjih sedamnaest godina toliko su se izblamirali da bi za navođenje i kratko objašnjenje svih njihovih grijeha trebao prostor pozamašnog eseja. Taksativno, već dvanaest godina povratnica ne uspijeva useliti u svoju kuću, u koju je u međuvremenu uselio, pokazat će se kasnije, lažni ratni invalid i branitelj, pa kada je ovaj sudskom presudom i intervencijom DORH-a konačno morao iseliti, Sud mu je izašao u susret naloživši pravoj vlasnici kuće da mu isplati lijepa sredstva koja je tobože uložio u kuću koja je u takvom stanju da Milica Miladinović u nju ne može useliti. 

Ako ste se čitajući ovu rečenicu ili čitav tekst kolege Ponoša pogubili u prijevodu, evo kratkog rezimea: nekome tko uopće nije imao pravo useliti u tuđe vlasništvo država je nakon sudskog iseljenja obnovila staru kuću, na što također nije imao pravo, a prava vlasnica nakon deset godina sporenja dobila je nazad ruševinu i račun od četvrt milijuna kuna koliko je uzurpator navodno uložio u njenu kuću dok je tamo stanovao. I slučaj još nije okončan. Milica Miladinović još uvijek nije dočekala pravdu. A kada se to naposljetku dogodi, sav će taj bal pomahnitalih vampira koji sišu krv kome stignu na račun države na kraju platiti građani Hrvatske. Ne samo u novcu nego i u osjećaju da se i pravni putovi mogu pretvoriti u niz nepravdi bez konca i kraja kada birokracija tako odluči. 

Kada je pak riječ o umirovljenju sveučilišnih nastavnika i znanstvenika sa 65 godina, cijeli se reformistički sadržaj te odredbe krije u onih 106 milijuna kuna koje će država tom mjerom uštedjeti. Do sada su sveučilišni nastavnici mogli raditi do 70. godine kada je za to postojala potreba, no tvrde u Ministarstvu da se ta iznimka pretvorila u pravilo. Krasno. Pa će se vitalne ljude umiroviti i prebaciti ih na teret Mirovinskog fonda. Krasna će to biti ušteda za državu. Govoreći o stanju državnih financija bit će to pravo pretakanje iz šupljeg u prazno. 

Ali to nije sve. Nitko ne razmišlja o olakom odricanju usluga ljudi koji sveučilišnoj nastavi i znanosti mogu još puno dati, a da ne govorimo o paradoksu da se letvica za njih spušta na 65 godina kada se i kod nas i u svijetu i za fizički rad dobna granica za umirovljenje pomiče na 67, i za muškarce i za žene, a razmišlja se i o dodatnom produljenju sve do sedamdesete. Još jedno dakle »financijsko-konsolidacijsko« kratkoročno rješenje za dugoročnu štetu. 

Ki na malo gleda, na velo gubi, kaže stara primorska poslovica. U Hrvatskoj već dvadeset godina državne strukture ne žele to shvatiti. Gdje god dotakneš, birokratki um dijeli (ne)pravdu i postavlja granice ne gledajući širu sliku nego samo ono što mu je pod nosom. Tajna našeg materijalnog i duhovnog siromašenja krije se i u tome.