Naravno da bi svaka a ne samo aktualna hrvatska Vlada trebala krenuti u reviziju ugovora s Vatikanom. Možda će jednog dana izaći na vidjelo čime je sve to Vatikan zadužio hrvatsku vlast devedesetih, moguće i dan danas mašući pokojim skrivenim adutom, ali toliku ugovornu servilnost u odnosu na jednu moćnu globalnu »korporaciju« pokazuje malo koja suverena nacionalna vlast u svijetu.

Čak i kada iz vrha Katoličke crkve na sam spomen ideje da zbog djece koja ga ne pohađaju vjeronauk u školama bude na početku ili na kraju nastave, što su u pametnim školama s pametnim direktorima i učiteljima odavno napravili i što treba urediti i tamo gdje trenutno to ne štima, stignu dvosmislene prijetnje u strahu da to nije početak revizije »vatikanskih ugovora«, u normalnim okolnostima se ne bi smjelo odustati. Radi digniteta javne vlasti, odnosno države kao političke zajednice koja ne bi smjela patiti provodeći ugovore na vlastitu štetu i štetu svih građana. 

Ali ovo nisu normalna vremena. Ova Vlada sama sebi ne bi smjela dopustiti da bude uvučena u bitke koje joj, uza svu principijelnost, neće donijeti trenutni politički »profit«. Kao i u slučaju želje za radikalnim i trenutnim obračunom s nogometnom mafijom, kojoj samo treba zatvoriti javne izvore napajanja i zakonski omogućiti da pravosuđe odradi što treba pa će se s vremenom urušiti, potrošit će se dragocjena energija bez željenog efekta. Preširoki front ne može si dopustiti niti jedna vojska, pa tako ni Vlada Zorana Milanovića ne može stići do cilja ako bude raspršila nužno potrebnu snagu na iscrpljujuće bodenje s rogatima.

Jednadžba je jednostavna. Ova je vlast izbore dobila na obećanju o gospodarskim, društvenim i političkim promjenama: izvlačenju Hrvatske iz gliba u kojem se našla. No, od nje se prije svega očekuju konkretni rezultati koji bi olakšali život građanima. Njeno je biračko tijelo zahtjevno i ne prašta iznevjereno povjerenje. Kada se okonča rat do istrebljenja u HDZ-u, ta će stranka, tko god joj se u svibnju nađe na čelu, opet iza sebe imati homogeno biračko tijelo i ponovno jurišati na vlast.

SDP i njegovi partneri ne mogu računati na takvu vrstu neupitne podrške. Zato je vlast koalicije lijevog centra krhka i, ne obavi li zadatak za koji se na izborima dobila glasove, podložna ozbiljnoj pa čak i izvjesnoj prijetnji gubitka izbora. 

Cijena energenata konstantno raste, i struja će uskoro odletjeti u nebo, broj nezaposlenih se ne smanjuje, stečajevi cvatu, a naznaka oporavka i rasta gospodarstva još uvijek nema. U takvoj situaciji sve osim međuresorskog koordiniranja »akcije za spas zemlje«, jakih živaca, pribranosti i nepristajanja na javne svađe o važnim ali trenutno drugorazrednim problemima, za Vladu je početak puta u propast. To je jednostavna politička računica. Za shvatiti je ne treba nikakva posebna škola.