Ekonomska logika cestogradnje prije deset godina je nalagala da se najprije dovrše najprometniji zapadni pravci. Uz autoceste u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i europski važnog koriodora Bregana- Bajakovo, tu svakako spadaju desetljećima kilavo građena autocesta Zagreb-Rijeka te zapadni ulaz u Hrvatsku koji se prije riječke zaobilaznice nastavlja prema Dalmaciji kao dio Jadransko-jonske trase. Račanova Vlada, međutim, gotovo je sve karte bacila na autocestu Zagreb-Split, usporivši tako dinamiku gradnje vrućih zapadnih pravaca.

Nitko ne može poreći ni da za to nije bilo logike i razvojnih motiva. Valjalo je oživjeti prometno izoliranu Dalmaciju, usput pruživši šansu Lici i ostalim prometno više ili manje izoliranim regijama. U općem zanosu cestogradnje, hvatanja priključka s Europom i nadoknađivanja propuštenog dok je bilo lako dostupnih kredita, motiv za davanje prioriteta autocesti Zagreb-Split bio je i političko-simbolički.

Račan, Čačić i društvo računali su, naime, da će ispravljanjem nepravde iz 1971. godine, jer je zaustavljanje gradnje autoceste prema Splitu ostavilo nacionalne ožiljke, dobiti političke poene u tradicionalno hadezeovoj 9. i 10. ličko-dalmatinskoj izbornoj jedinici i tako uspjeti na izborima 2003. godine. 

Ipak nije pomoglo. Pokazalo se da je biračko tijelo HDZ-a tvrdokornije, a uvjerljivost SDP-a i njegovih partnera manja od priželjkivane, da bi jedna cesta s nacionalnim nabojem promijenila stanje na političkoj sceni. Naposljetku je vrpcu autoceste Zagreb-Split trijumfalno prerezao novi HDZ-ov premijer Ivo Sanader. 

Kada dakle »visoki vladin dužnosnik« sada tvrdi da neće biti ništa od gradnje autoceste prema Žutoj Lokvi čime se minira očito brzopleta najava ministara Komadine, jer SDP-ova koalicija ne želi da joj se prebacuje kako podilaze »svojim« biračima pa će se nastaviti s gradnjom pravca od Ploča prema Dubrovniku, onda imamo déja vu. Opet su u igri politički argumenti.

Umjesto da se dvojbe riješe racionalnim objašnjenjem kako novaca za velike cestovne apetite više nema, kako će građani Hrvatske koji se odluče autocestom putovati iz Rijeke prema Dalmaciji, i obrnuto, morati zbog stanja državne blagajne progutati 50 kilometara vožnje i 50 kuna cestarine više, te da pravac prema Dubrovniku ima strateški značaj – u igru se uvode birački sentimenti. Koji, naravno, kada dođu sljedeći izbori, opet neće biti odlučujući kao ni u Račanovo doba. 

Građane Hrvatske doista ne zanima što o Žutoj Lokvi osobno misle Zoran Milanović i Zlatko Komadina. Oni o tome, kao i o mnogočemu drugome, imaju različita mišljenja još od vremena kada je Milanović došao na čelo SDP-a. Ne zanima ih u principu ni hoće li Komadina ostati ili otići. Njih zanima što ova koalicijska vlast u cjelini, a Vlada posebno kao jedinstveno tijelo kani učiniti ne samo u cestogradnji nego i na svim drugim područjima.

Zato je ova cestarska priča, u kojoj »vladini visoki dužnosnici« šalju poruke javnosti o nečemu što je odavno trebalo biti razriješeno unutar same vlasti, istovremeno žalosna i uznemiravajuća. Zar nije bilo dovoljno vremena, najmanje godinu dana od veljače i ožujka prošle godine i protuvladinih prosvjeda kada je postalo jasno da je HDZ na izlaznim vratima, da se različite dileme razriješe i na vlast dođe čistih misli s jasnim prioritetima? Ili su političke intrige, pa i unutar vlasti, važnije od svega?