Prvi potpredsjednik Vlade ponovno je napravio malu predstavu. Ovog puta tema je bila Dioki. Kada su ga poslije sjednice Vlade saletjeli novinari da ga pitaju o rješenju slučaja Dioki, namjerno se u prvi mah pravio nevježa, uzvrativši da ne razumije zašto njega nešto pitaju o privatnoj tvrtki. Nakon kratkog dociranja o privatnom i javnom, vlasničkim odnosima i državnim poslovima, naposljetku je ipak pokazao da zna što ga se i zašto pita. I da će učiniti ono što se može.

Naravno da Vlada nema što tražiti u privatnom sektoru, voditi poslovnu politiku ili se baviti vlasništvom. Za kontrolu poslovanja i vlasništva zadužena su druga, za to zakonom određena, državna tijela i to prema strogo određenim pravilima. Ali, u slučaju Diokija, jer postojeći vlasnik Robert Ježić to odbija grozničavo se opirući vjerovnicima da potpuno ne ostane bez vlasništva, država odnosno Vlada treba što prije nešto poduzeti pošto takozvani privatni problemi sve više ugrožavaju i javni interes i građane ove zemlje.

Kako one koji ne primaju plaću za svoj rad tako i one koji bi mogli biti posredne žrtve urušavanja Ježićeva »carstva«. A to je ipak ono o čemu je Vlada dužna voditi računa.

Radnici Diokija, uključujući tu i one u omišaljskoj Dini, mjesecima ne primaju plaću. Nitko im zato ne može osporiti pravo na štrajk. U uređenoj pravnoj državi nezamislivo je naime da se ne sankcionira neisplata plaća.

Drugi je problem što trenutna »vlasnička kriza« u Diokiju može rezultirati sigurnosnom krizom koja bi u zagrebačkom Žitnjaku i Omišlju na Krku dovela do eksplozija ravnih onoj u indijskom Bopalu prije skoro trideset godina.

Najjednostavnije bi bilo da Vlada i Sabor po hitnom postupku, zbog sigurnosne prijetnje, odluče nacionalizirati Doki, eliminirati utjecaj Ježića i s vjerovnicima raščistiti račune, nakon čega bi izvozno orijentiranu tvrtku prodali onome tko bi znao što s njom raditi. To se neće napraviti da se u Hrvatskoj ne ugrozi pravna sigurnost, jer tko bi htio poslovati u zemlji u kojoj mu preko noći mogu nacionalizirati tvrtku.

No, je li znak pravne sigurnosti i to što se ne poštuju ugovori o radu i radnicima ne isplaćuju plaće? Ili, toleriranje neodgovornih vlasnika koji kao taoce drže svoje zaposlenike, Vladu i čitavu zemlju?

Ako želi povjerenje građana, vlast mora naći rješenje za ovu i svaku buduću sličnu situaciju. Prije nego bilo što eksplodira, stvarno ili figurativno. Članove Vlade, pa ni premijera i prvog potpredsjednika, nitko nije natjerao u politiku, a građani od vlasti, kojoj plaćaju poreze, očekuju da djeluje. Uvođenje reda u zemlju u kojoj svatko s malo moći i veza, te skrivanja iza vlasništva, može činiti što ga je volja jedan je od ključnih uvjeta za gospodarski i svaki drugi oporavak.

Najgore od svega bi bilo da se iz slučaja Dioki ne izvuče nikakva poruka. Pa da, primjerice, zbog želje vlasti da što prije riješi problem brodogradnje za nekoliko godina gledamo reprizu drame s Ježićem i Diokijem. U slučaju Danka Končara i »3. maja« malo je nedostajalo za takvo nešto.