Nije prvi put da u Hrvatskoj radnici ugrožene egzistencije štrajkaju glađu. Očajnici ne traže milostinju nego poštovanje jednog od temeljnih pravila kapitalizma: da svaki rad ima cijenu i da ga se mora platiti. Kakav god taj rad bio, fizički ili umni, i koliko god ta cijena iznosila. Štrajk glađu radnika »Diokija« na Žitnjaku čini se međutim kao kulminacija radničkog jada i bijede koja traži reakciju vlasti.

Jer ako je nova vlast obećala, i na tome dobila izbore, da će uvesti red u državi, onda to podrazumijeva ne samo razvojne projekte, utjerivanje poreznih dugova i sanaciju nelikvidnosti nego i plaćanje rada. Plaćanje poreza državi, dobavljača i radnika, naime, tri su stupa kapitalizma, kojega su mnogima na ovim prostorima puna usta, ali samo dok trpaju u vlastite džepove, samo gledajući koga će sve izigrati.

Ako pak država propusti uvesti red tamo gdje može, i gdje je i dosada mogla a nije bivajući, eto, sentimentalnija prema moćnima nego prema radnicima odnosno građanima koje je isto tako dužna štititi, bune i štrajkovi bit će najmanje zlo koje će se novoj vlasti dogoditi. Doći će naime do daljnjeg rasapa društva, gomilanja obespravljenih pojedinaca i obitelji bez životnog izlaza, do apatije i anarhije koji će dovesti u pitanje funkcioniranje političke zajednice i bez kojih neće biti povoljne klime ni za kakav oporavak. Kriza se, koliko god duboka bila, može podnositi ali ne i trajni lopovluk i otimačina koji ostaju nekažnjeni.

Bez okolišanja, vrijeme je da se vucibatinama koji se predstavljaju kao poduzetnici i njihovim zaštitnicima stane na kraj. Vrijeme je da se kaže doviđenja kvazipoduzetnicima koji znaju »poduzimati« samo kada su naslonjeni na državu i njene »jake ljude«, isisavajući javni novac dokle god se može. Vrijeme je za prisilne naplate poreznih dugova te oduzimanje imovine i kazneni progon onih koji glumeći kapitaliste ne žele igrati po njegovim pravilima i plaćati ono što trebaju, dovodeći na tisuće ljudi do ruba bijede. Vrijeme je dakle da ježići i njima slični polože račune za odvođenje u propast svega čega su se dokopali. Vrijeme je, naposljetku, da profunkcionira i pravosuđe koje bi trebalo provoditi zakon a ne štititi moćnike.

Kaže li netko iz vlasti da treba biti strpljiv s naplatom poreza, isplatom plaća i saniranjem dugova različitih tvrtki da tobože u zemlji ne bi »sve stalo«, valja ga upitati a što se to zapravo kreće? Oni koji posluju dobro i prema regulama tržišta ne trebaju strahovati, a oni drugi očito nisu sposobni za preživljavanje pa će na njihovo mjesto doći drugi, valjda sposobniji i bolji. Pa dopustimo onda kapitalizmu da se konačno iskaže, zamijenimo ovaj u Hrvatskoj prakticirani državni kapitalizam, jer sve zavisi uglavnom od države kao najvećeg vlasnika, ugovaratelja poslova i poslodavca, onim pravnim – tržišnim. Onim u kojem se rad plaća.

Ili su političko-poduzetnički interesi toliko premreženi da će se prije dopustiti da ljudi, koji samo traže da ih se plati za ono što su odradili, počnu umirati nego što će se išta promijeniti?