Zajedničko okupljanje ministara i zastupnika SDP-a u Poreču bilo je zapravo velika predstava. Temeljna stranka vladajuće koalicije nastavila je praksu internih savjetovanja nakon preuzimanja vlasti, gdje se učvršćuju veze i brusi politička strategija.

Što i kako činiti narednih mjeseci i godina, ali i kako se odnositi prema koalicijskim partnerima i prema opoziciji. Isto je prije dvanaest godina učinio Ivica Račan okupljajući stranačku elitu u Uvali Scott pored Kraljevice, istim je ali istarskim stopama krenuo Zoran Milanović.

Bilo je tu i smisla i svrhe, ali ipak prvenstveno je riječ o scenskom uprizorenju, slanju poruke biračima kako je riječ o ozbiljnoj stranci koja odiše jedinstvom i zna što joj je činiti. U doba masovnih medija, gdje je imidž i dojam u javnosti praktički ono najvažnije što se broji, nije dovoljno ego hraniti samo istraživanjima javnog mnijenja koja ovih dana bilježe izuzetnu podršku i premijeru i Vladi. Valja uložiti i vlastiti dodatni napor pa se, brifirajući novinare o vlastitom viđenju političke situacije i onome što se namjerava činiti, nadati širenju pozitivnog ozračja i cementiranju javne podrške uoči nimalo lakih političkih iskušenja.

Efekt je sigurno veći kada to radite na nekom posebnom mjestu, gdje su svi medijski reflektori fokusirani na vas, nego da se sastajete u Zagrebu između sjednica Vlade i Sabora.

Sve je to legitimno političko oružje, sastavni dio političke promidžbe. No, kao i u ekonomskom marketingu, koliko god trošili na reklame, kako god bile dobro napravljene da bi publici zapeo za oko vaš proizvod, ni »spotovi« sa skupa u Poreču, pored svih ostalih vrsta reklamiranja, neće imati efekta ako se proizvod naposljetku pokaže lošim. Sva demonstracija zajedništva i obrazloženja dosega i značaja vlastitih političkih poteza, sav fokus i podrška javnosti, sve će se to dakle istopiti kao led na suncu ako politički projekt nove vlasti dođe u škripac.

Pritom je za SDP i čitavu Kukuriku koaliciju, koja je na vlast došla na valu zahtjeva građana za promjenom korumpirane i kadrovski dotrajale vlasti, od presudne važnosti ne zakazati u ljudskom materijalu; dokazati ne samo sposobnost rješavanja političkih problema nego i pokazati se poštenijim od »onih prije«. To su konačno predizborno i obećali.

Globalno stanje i problemi Europske unije, što u velikoj mjeri utječe na situaciju u Hrvatskoj, nešto je što se ne može posve kontrolirati. Ako niz predviđenih mjera za izlazak iz krize ne bude davao trenutnih ni brzih rezultata, građani će to moći podnijeti i razumjeti. Naravno, pod uvjetom da se vlast ne kompromitira.

Slučaj Zlatka Koračevića, novog direktora HEP-a, jedan je u nizu koji pokazuje da je riječ o skliskom terenu. Sve je tu po zakonu u redu, ali po zakonu je u proteklih dvadeset godina bilo štošta, od privatizacije i pretvorbe nadalje, što građani ne smatraju ni moralnim ni poželjnim. Zato valja još jednom ponoviti, pravo i politika nisu istoznačni.

Za obavljanje nekog javnog posla nije dovoljan samo, da upotrijebimo političke termine, legalitet nego i legitimitet. I uopće nije važno što je Koračević član HNS-a. Zoran Milanović i SDP kao stožer koalicije preuzeli su punu političku odgovornost za upravljanje zemljom pa će snositi i moguće posljedice kad podrška počne kopiti. Ma koliko savjetovanja održali.