Bilo bi bolje da je to učinjeno i ranije, da su pored petorice privedenih tu još i oni koji su ih huškali, iznad i ispod Norca, no nikada nije kasno početi i završiti. Ma što rekli »povijesni revizionisti« i »domoljubi koji vide samo zločine druge strane«, ratni zločin pravno ne zastarjeva, ali njegovo ne procesuiranje ili pomanjkanje pravosudno-političke volje da se utvrde svi krivci, na društvenom tijelu stvara ožiljke koje je nemoguće ukloniti koliko god stari bili. 

    Zato ovaj povratak u Medak devetnaest godina poslije i te kako ima smisla. Kao što imaju smisla svi oni procesi pokrenuti i dovršeni koji su u Hrvatskoj čekali gotovo dva desetljeća, hibernirani od moćnika i korumpiranog pravosuđa, kao što ima smisla još jednom podsjetiti da su i ubojice Milana Levara i dalje na slobodi. Naravno, i Drugi svjetski rat s poratnom dramom ostavio je brdo nerješenih slučajeva. Ni to ne treba zanemariti, mada je prošlo gotovo sedamdeset godina. To ne može biti izgovor da se, koliko to dostupni podaci i dokazi dopuštaju, utvrde zločini, žrtve i njihovi krvnici. 

    Jer, tu sada valja parafrazirati ono što je rekao sudac Ivan Turudić prilikom nedavnog izricanja kazne Željku Gojaku: nitko nikome ne spori pravo braniti svoju zemlju, ali nitko nema pravo ubiti nevine ljude. To je temelj civiliziranog društva. Nitko ne može biti samovoljno proglašen krivim, a kamo li smaknut, bez suđenja. Ako se, naposljetku, dopusti da se pod izlikom »viših interesa« ili »domoljublja u afektu« u ratu neometano čini zločine, što bi onda nekog nasilnika i moćnika u Hugo Boss odijelu u mirnodopsko vrijeme priječilo da kroji »pravdu« u svoju korist. 

    Pravna sigurnost i vjera u pravosuđe stoga neraskidivo povezuju ratna i mirnodopska stanja. I to bi i u slučaju Medačkog džepa trebali jednom za svagda utvrditi, vjerujući da su prošla vremena dodatnog pravosudnog zločina nad žrtvama zbog grijeha nečinjenja. No, ima tu još nešto. Koliko pravosuđe, neovisno i nepristrano kakvo bi trebalo biti, preuzme potpunu inicijativu u procesuiranju ratnih zločina, to će potreba za instrumentaliziranjem ovih slučajeva u dnevno-političke svrhe nestajati. Slično vrijedi i za zločine, doduše ne tako brutalne ali za mnoge ljude egzistencijalno i te kako presudne, koji se čine u doba mira. I to je važno za »duševno stanje« nacije. 

    Naime, da više nikome ne pada vezivati se u lance, kao što je to činio bivši ministar Darko Milinović u svojoj »revolucionarnoj fazi«, da bi spriječio utvrđivanje i sankcioniranje ratnih i drugih zločina. Ako netko već hoće izvoditi kakav performas s lancima neka to bude lanac podrške pravnoj državi i vladavini prava.