Oni koji u BiH ne vole Zlatka Lagumdžiju ironično ga, zbog držanja i političke ambicije, znaju zvati »mali Tito« ili »maršal«. Ima tu naravno i pakosti i zavisti manje politički uspješnih, ali je prvi posjet Zorana Milanovića Bosni i Hercegovini definitivno pokazao da je ova usporedba promašena.

Josipu Brozu se naime štošta može spočitnuti ali mu državničke mudrosti nikada nije nedostajalo. Lagumdžija je pak odbijanjem dolaska na službeni ručak priređen u čast Milanovića demonstrirao i manjak mudrosti i nedostatka elementarnog političkog sluha.  

O ukusima se dakako može raspravljati, pa i o Lagumdžijinim, no ministra vanjskih poslova susjedne države osjet ukusa očito je izdao. Tvrditi da je Milanovićev posjet isuviše nacionalno obojen te da je za njegov ukus bilo previše retorike o narodima a premalo o čovjeku – građaninu djeluje više kao nategnuti izgovor za nedolazak na ručak povrijeđenog socijaldemokratskog suborca, koji je očekivao da će zagrljen s Milanovićem podići i svoj politički rejting, nego kao stav zrelog političara.

Naposljetku, sviđalo se to nekome ili ne, kada je BiH u pitanju može se, i treba, govoriti o »čovjeku«, ali se narode ne može preskočiti. Zar rat i aktualni postdajtonski ustavno-politički problemi u toj državi nisu tome dokaz?  

Milanović dakle više nije isključivo čelnik SDP-a koji će pomagati kolegi Lagumdžiji u izbornoj kampanji, već prvenstveno predsjednik Vlade koji se mora suočiti s političkom realnošću i djelovati u skladu s državnim interesima. Pogotovo kada je riječ o nestabilnoj državi kao što je BiH, prema kojoj zbog povijesnih naslaga i realnih odnosa snaga unutar nje i dan danas hrvatska politika mora biti krajnje obazriva.

A ako Milanović ima neku posebnu političku žicu onda ona naričito titra kada su u pitanju međunarodni odnosi i vanjskopolitički potezi.  

Hrvatskom premijeru doista se za ovaj dvodnevni posjet BiH nema što prigovoriti. Dapače. Bio je to pun pogodak.

U Sarajevu je na dnevni red stavio svu hrpu zajedničkih problema koje dvije države moraju riješiti u obostranom interesu, a u Hercegovini je još jednom poslao poruku da Hrvati u BiH, kojima hrvatski nacionalisti već dva desetljeća kao tobožnjoj dijaspori namjenjuju sudbinu prirepka »matice«, svoje probleme moraju riješiti unutar granica te države te da za to imaju podršku i hrvatske države. Time je, kao na stranačkoj razini kada je otklonio mogućnost da SDP izađe i s izbornom listom za dijasporu, podržao i integritet lomljive BiH države i podsjetio tamošnje Hrvate na konstitutivnost koju trebaju znati »konzumirati«.  

Milanovićevo izričito naglašavanje odbijanja tutorstva nad BiH, koje prema svemu što je do sada ali i ova protekla dva dana govorio i radio nije tek puka fraza, odzvanja ne samo bosansko-hercegovačkim medijima.

Da je hrvatska politika bila toliko izričita i dalekovidna početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, umjesto što je živjela u neostvarivim tuđmanovskim nacional-romantičarskim iluzijama o raspadu BiH i oživljavanju Banovine Hrvatske, šaljući između ostalog krive poruke u susjednu zemlju, možda bi odlučno pomogla da današnja Bosna i Hercegovina izgleda kao država a ne kao međunarodni protektorat, a njeni narodi, ne samo Hrvati, budu zadovoljniji.

No, za slanje pozitivnih signala nikada nije kasno.