Zapadnjaci odavno znaju da mlijeko ili bilo koji drugi poljoprivredni proizvod nisu samo hrana nego i roba, koja se trži i oko čije cijene se stalno sukobljavaju proizvođači i otkupljivači. Zato se, za razliku od Hrvatske, u Francuskoj malo tko zgraža kada seljački tribun Jose Bove s vremena na vrijeme predvodi prolijevanje mlijeka ili vina po autocestama i prilazima gradova.

Javnost je, naime, u razvijenim demokracijama uvijek na strani slabijih. Ako država i/ili sindikati zakažu u njihovoj posrednoj ili neposrednoj zaštiti od korporacija koje trče za profitom, seljaci i radnici nemaju drugog načina istjerivanja pravde osim ulične demonstracije sile. Hrvatski mljekari jamačno imaju bar 40 lipa razloga za to. Čak je i Europska komisija stala na njihovu stranu. I ne treba ih stoga kuditi ni kada prolijevaju mlijeko. 

Ali, i kad se sukob jednog dana okonča opet će se prečuti onaj dio priopćenja Europske komisije, gdje se upozorava da se mljekari moraju, rekli bismo konačno, udruživati i okrupnjavati, jer se mali i slabi neće moći na dugi rok opirati pritisku moćnih tvrtki i trgovačkih lanaca. To je pravi problem. Koliko god u Hrvatskoj udruzi poslodavaca ne željeli priznati slabo i neinventivno poslovanje svojih članova kao i izigravaje zakona i poreznih obaveza, ponavljajući samo jednu te istu mantru o »fleksibilizaciji tržišta rada« i »državnim okovima«, valja priznati da i druga strana ima svojih »grijeha«. 

Nizozemski, njemački, austrijski ili slovenski mljekari stalno smišljaju načine kako bi opstali, za hrvatske je vrijeme stalo. Ima li uopće u Hrvatskoj, da zadruge i udruženja kao temeljne forme za preživljavanje previše ne spominjemo, mljekarskih farmi koje ujedno nude i sadržaje seoskog turizma, koliko ih na krovovima štala ima sustave za proizvodnju solarne energije, što je sa suvremenim kompjutorski kontroliranim uređajima za mužnju? 

Dakako da nerealnih očekivanja, a bez vlastite invencije i truda, nema samo u mljekarstvu i poljoprivredi. Ni država se ne pokazuje kao gospodar koji je učinio sve da s pravom može očekivati zaradu. Samo u posljednjih desetak godina država je ostala bez desetaka milijardi kuna nerealiziranih koncesijskih naknada i nije ubrala 50 milijardi kuna poreza. A to je sigurno završilo u nečijem privatnom džepu, znatno smanjujući količinu novca koju je država mogla usmjeriti u ono u što bi trebala. Prolijeva se na sve strane i zato tonemo sve dublje i dublje.

Sada se pak na slučaju vrtića u Hrvatskoj Kostajnici pokazuje da smo doista stigli do zida. Ministarstvo logično tvrdi da ne može sufinancirati vrtić jer je to u nadležnosti grada, ali budimo sigurni da se nitko u Ministarstvu neće ni zapitati zašto država raspolaže s 90 posto izvornih prihoda (poreza i ostalog) dok gradovi i općine životare ili zavise od milosti države, pogotovo oni u nerazvijenim i ratom pogođenim područjima koji ne mogu osigurati ni crkavicu od prihoda. A kada je kriza, onome koji drži kesu ne pada na pamet davati »potrebitima« jer i njemu treba. 

I tako je zatvoren krug. Godinama ni »veliki« ni »mali« nisu ulagali u razvoj, rasipali su se resursi i novci, a nije valjano napravljena ni konstrukcija državne kuće. Kada se više ne može živjeti na dug valja se suočiti sa stvarnošću i shvatiti da nas čeka tegoban i mučan put oporavka. Naravno, ako vlasti budu znale što činiti a građani, i oni koji investiraju i oni koji rade, preuzmu i svoj dio odgovornosti.