Ivica Mudrinić je u Kanadi navodno imao nekoliko prijavljenih patenata pa je u Hrvatskoj dočekan kao stručnjak koji će, prema zamisli Franje Tuđmana, s ostalim odabranim umovima iz zemlje i dijaspore Hrvatsku izvući iz bespuća povijesne zbiljnosti. I doista se uhvatio posla. Bio je Tuđmanov savjetnik, ministar, direktor HRT-a, a nakon privatizacije Hrvatskog telekoma (HT) postao je 1998. godine čelni čovjek te zlatne koke u većinskom vlasništvu Deutsche Telekoma (DT).

Dok je Hrvatska, kako su odmicale devedesete, gospodarski tonula u zonu sumraka, Mudrinić se konstantno dizao, da bi mu naposljetku definitivno svanulo. Postao je jedan od utjecajnijih hrvatskih »korporacijskih gurua« s plaćom koja se mjeri u desecima tisuća kuna, bonusima, dionicama i dividendama.   

Htio ne htio, čovjek se mora prisjetiti prošlosti, i osobnih kurikuluma nekih od »neimara« hrvatske države, kada stigne vijest da je upravo tvrtka kojoj je na čelu Mudrinić odlučila isplatiti dividende i time preduhitriti stupanje na snagu zakonskih odredbi o oporezivanju dividendi.

Vjerojatno Mudrinić nije sam donio ovu »stratešku odluku«, ima naime u upravi HT-a još ljudi a moguće se nešto pitalo i DT, ali nismo čuli ni da se opirao, a pogotovo da kao čelni čovjek tvrtke lobira da se dobit u kriznim vremenima ipak usmjeri u razvoj. Mudrinić naravno nije izuzetak, bit će osim HT-a i AD Plastika još tvrtki koje će isplatiti dividende prije roka za oporezivanje.   

Valja međutim registrirati da se eto ni neupitni domoljubi poput Mudrinića – koji su prema pričama nalik na bajke voljenoj zemlji stavili na raspolaganje svo svoje znanje i energiju, praktički sve što su imali, da bi koliko sutra procvjetala – nisu odazvali pozivu nove vlasti da tvrtke zadrže dobit i reinvestiraju ga, što je i bio glavni cilj oporezivanja dividendi, te tako pomognu oporavku države za kojom su cijeli život čeznuli.

U domovini ili dijaspori, svejedno. Kada se naime sudare domovina i novac, ljubav gotovo uvijek prevagne na stranu novca. Ako nam nisu bili dostatni svi oni primjeri iz devedesetih i Sanaderove ere, gdje su grlati nacionalni prosvjetitelji, istjerivači duhova iz svih onih koji su odbijali natjecati se s njima u pjevanju domoljubnih budnica i davorija, istodobno podebljavali svoju bankovnu aktivu, evo prilike za ponavljanje lekcije o licemjerju.   

Život nije ni nalik na predodžbu o Rajskom vrtu u kojem se svi smješkaju, a ljubavi, srdačnosti, razumijevanja za druge i solidarnosti nikada kraja. Toga nije bilo nikada, niti će biti. Ljudska pohlepa je neiskorjenjiva, a s njom i natjecanje u kojem mnogi profitiraju ali i stradaju.

Ono što se može učiniti jest toj pohlepi, između ostalog motoru kapitalizma i stjecanja bogatstva, postaviti okvire kako bi naposljetku svi od nje imali koristi. Uključujući i »pohlepne« kojima bi se odricanje od dijela dobiti i daljnja ulaganja vratila kroz društvenu stabilnost te zadovoljne i na potrošnju spremnije građane. Politika dakle mora vitlati i batinom i mrkvom ako ne želi potonuti kao nemoćni prirepak nezaježljivih poduzetnika i finacijskih špekulanata.   

Hrvatska Vlada, ne spominjući ni domovinu ni nacionalni zanos, bacila je jednu od udica velikim korporacijama i manjim tvrtkama ne bi li kanalizirala njihovu dobit u stvaranje »bogatstva nacije«. Ne znamo što će upecati, ali su se svakako prevarili oni koji su pomislili da će »osvjedočeni domoljubi« prvi zagristi.