Vlada je usvojila kriterij prema kojemu praktički morate guliti zatvorsku kaznu da ne biste mogli postati član nadzornog odbora i uprave tvrtke u kojima država ima udjele. Dok dakle ne završite u Lepoglavi, ili makar u zavodu otvorenog tipa u Valturi kraj Pule, možete zastupati javne interese. Štoviše možete upravljati javnom imovinom sve da ste na svim sudskim instancama osim posljednje osuđeni i za gospodarski kriminal.

Ministri tvrde da neće biti baš tako, Zoran Milanović uz čuđenje isto. Bar bi on kao pravnik trebao znati da je pravna formulacija bitna i da je taj stav ljudi iz Vlade prema kojemu »u tim tijelima ipak neće sjediti nepravomoćno osuđene osobe« zapravo pravno ništetan u odnosu na ono što stoji zapisano u odluci. Ako je to tako kako sada tvrde Milanović i ministri, zašto se u Vladinoj uopće odluci pojavio »prolaz« za nepravomoćno osuđene javne neimare?

Jer, da je ova Vladina odluka bila na snazi u trenutku kada je imenovan Ferenčak, nikakvo zgražanje javnosti ni posipanje pepelom čelnika Vlade koji su naložili njegov opoziv ne bi mogli spriječiti Ferenčaka da sudski zatraži i dobije nazad svoju funkciju.   

Hrvatska možda jest kadrovski tanka i devastirana, ali ipak ne toliko da se na javnim funkcijama mogu nalaziti osobe koje su osuđene, makar i nepravomoćno. U pitanju je nešto više od »kadrovskog pitanja«, princip djelovanja odgovorne i javnosti izložene vlasti a ne pravno-formalno nadmudrivanje oko (ne)pravomoćnosti nečije osude.

Pravo i politika djeluju po različitim zakonitostima, pri čemu je pravo sa zakonskim i ostalim aktima »podrška« politici a ne pokriće za nečiju samovolju i neodgovornost. Od politike javnost traži čiste račune, ili u najmanju ruku garancije poštene vlasti, a ovdje imamo posla s negiranjem svega što miriše na to, a što je nova vlast prije izbora najavila da će promijeniti. Zato je ovo veliki gubitak za pogodovanje sitnim interesima »nepravomoćno osuđenih« i njihovih zaštitnika. 

Daleko bi nas odvelo nagađanje da li formulacija o »amnestiji nepravomoćno osuđenih« u odluci Vlade zapravo ima drugu funkciju nego otvaranje prostora za povratak Ferenčaka ili dolazak nekog drugog sa sličnim »sudskim madežom« na javnu funkciju.

Samo bi lud političar ponavljao greške nakon što se javnost digne na noge. Možda u Vladi sada tvrde da »neće to biti baš tako« i stoga što je prvenstvena zadaća nakaradne formulacije da kao presedan bude pokriće za sutrašnji ostanak Čačića u Vladi bude li »nepravomoćno osuđen« u Mađarskoj. Bude li osuđen sigurno će se žaliti, a dok žalbeni postupak završi eto i kraja mandata Vlade.   

No, pustimo »teorije urote«. Što god se krije iza spornog kriterija za obnašanje dužnosti u državnim i javnim tvrtkama u jučerašnjoj odluci Vlade, posljedice su joj za Milanovićevu vladu moguće politički pogubne.

Najprije, Milanović se više ne može skrivati iza »nestašnog« Čačića. Odgovornost za ovu odluku, i ne samo za nju, prvenstveno je njegova. Nadalje, to je početak gubljenja kredibiliteta i premijera i nove vlasti, te praktički oživljavanje opozicije na izdisaju.

Konačno, odluka se može tumačiti i kao pritisak na pravosuđe jer se šalje poruka svim drugostupanjskim sudskim tijelima da odlučuju o sudbini moćnog javnog dužnosnika kojemu »nepravomoćna presuda« ne smeta u obavljaju dužnosti. Kako god okrenuli, riječ je o Milanovićevom autogolu kakav se rijetko viđa.