Jednom davno, prije dvadeset godina, hrvatski je puk stao iza svojih vrlih muževa koji su ga odlučili, zaklinjući se u eurozavjetne demokratske pravice, izbaviti iz jugoslavenskog sužanjstva. Željeli su ga prevesti u obećanu zemlju, tamo gdje će hrvatska lisnica biti u hrvatskom džepu, a hrvatska puška na hrvatskom ramenu. Da ne govorimo o plodnim njivama i obilju hrane koje će prema proročanstvima vrlih muževa tamo dočekati puk, konačno na svome i s pravom da odlučuje o vlastitoj sudbini.

Preskočit ćemo to da je Jugoslavija u to doba bila trulo i zastarjelo bezidejno carstvo, pa su iz nje svi sužnji htjeli pobjeći a ne samo hrvatski. Kao i to da je dedinjski carski dvor odlučio oružjem osujetiti sužnje, pa je uslijedilo krvoproliće kakvog nije bilo od starog vijeka. Za ovu je priču, jer naposljetku sužnji su ostvarili svoj naum, bitno da su vrli hrvatski muževi svoja obećanja puku o boljem i pravednijem životu preko svojih zastupnika zapisali u Ustavnim pločama, svečano objavljenim uoči Božića 1990. godine na svenarodnoj skupštini, koju je puk odavno prozvao Saborom.  

Nastala je euforija. Puk je dobio pisane garancije da su prošla vremena poniženja i gotovo opjevane hrvatske šutnje, da će biti puno bolje nego i u onim najboljim godinama jugoslavenskog sužanjstva koje je malo tko više spominjao. Zar je itko mogao sumnjati da će u našoj obećanoj zemlji pravda biti nešto drugo doli najpravičnija, da će se zakoni poštivati a ljudi cijeniti i adekvatno nagrađivati prema svojim sposobnostima i znanju? Zar je u ozračju budnica i davorija itko osim hulja mogao sumnjati u buduću snagu našeg gospodarstva i socijalna prava? Ili jednakost pučana bez obzira na sve njihove razlike; svjetonazorske, etničke, regionalne…

No, iz godine u godinu crv sumnje počeo je nagrizati puk. Neki su počeli postajati jednakiji od drugih, drugima je pravo na rad i plaću postalo fikcija. Hrvatska lisnica, ma koliko se u međuvremenu stanjila, počela se sve češće nalaziti u džepovima odabranih vrlih muževa umjesto u hrvatskim. Dobili smo hrvatske ljude prvog, drugog i trećeg reda, ali i one koji napuštaju zemlju vlakovima i zrakoplovima bez voznog reda. Ni perspektive da bi obećana zemlja mogla postati dijelom obećanog europskog kontinenta nisu mogle raspršiti crne slutnje sve depresivnijeg puka.  

Dvadest godina poslije, opet uoči Božića, čak je i dio vrlih muževa (da ne zaboravimo i žene) priznao da mnogo toga obećanog i zapisanog u Ustavnim pločama nije ostvareno ili je manjkavo ostvareno. Radnice »Kamenskog« samo su na čelu duge kolone onih koji svojoj djeci i unucima neće imati što staviti pod bor, u škverovima diljem Jadrana mole Boga da sličnu sudbinu ne dožive sljedećeg Božića. Zatvori su sve puniji do jučer uglednih građana, na čelu s bivšim premijerom, a preostale pučke vođe vode nas na sam rub litice. I nitko im, zasad, ništa ne može.

Ali, jer bajka naposljetku ipak mora imati sretan završetak, nije sve izgubljeno. Svatko je od nas kovač svoje sreće, a svi zajedno posjedujemo takvu snagu da bi se vucibatine koje nas godinama obmanjuju konačno trebale početi bojati. No, zato je potrebno probuditi se, prestati kukati i preuzeti odgovornost za demokratsko djelovanje. Razmislimo o tome ovog Božića.