Možemo se do iznemoglosti zgražati nad tvrdokornosti hrvatske Vlade i vladajuće koalicije, s odavno potrošenim političkim kreditima, da odstupe u trenucima kada je smislenost njihova djelovanja dovedena do apsurda, ali to ne pomaže. Slično kao i u susjednoj Italiji, gdje je premijer Silvio Belusconi prije nekoliko dana u parlamentu preživio glasanje o povjerenju, unatoč dokazanoj koruptivnosti vlasti, lošoj vladavini u trenutku dok Italija proživljava ekonomsku krizu i silnom otporu njegovih protivnika. Preko puta Jadrana čak kontinuirano djeluje nezavisno sudstvo, koje nitko nije trebao naprasno »probuditi«, a ni većina talijanskih medija nikada se idolopoklonički nije postavljala prema vladarima, kao što se u Hrvatskoj »podrazumijevalo« od doba Tuđmana do vremena Sanadera ili, na malo finiji i prikriveniji način, Jadranke Kosor.

   I hrvatski i talijanski vlastodršci naime mogu biti tako arogantni, ne uvažavajući očiti krah političkog legitimiteta svoje vlasti, dakle pad povjerenja u njene sposobnosti, iz jednostavnog razloga što znaju da im nije »čitava nacija« okrenula leđa. Odnosno, iskustvo im govori da što god radili, i kako god to radili, da će uvijek moći računati na dio biračkog tijela koje će im ostati vjerno. To »hrani« njihovu političku bahatost između izbora, to im budi nadu da će i na svakim sljedećim izborima, koliko god nevaljali bili, imati šanse.

   Sipati stoga žuč isključivo na političku elitu, njenu pokvarenost i manipulativnost, a amnestirati od svake odgovornosti građane, birače, promašen je i iluzoran posao i u Hrvatskoj i u Italiji, ne i u Skandinaviji. Pritom je moguće »locirati i identificirati«, jer ih se naravno ne može »uhititi i transferirati«, barem sedam skupina hrvatskih građana koji svojom »tihom podrškom« omogućuju Vladi Jadranke Kosor da usprkos svim brljotinama s visoka i dalje odbija rezignirati. I štoviše, HDZ-u ulijevaju nadu, kao što tvrdi Andrija Hebrang, da će preživjeti i kliničku smrt.

   Najprije, tu su tobože za politiku nezainteresirani građani kojima ovakva vlast pogoduje jer su i sami lovci u mutnom. Druga skupina je ona takozvanih nezainteresiranih za politiku zbog osjećaja »gađenja« ili zbog toga što vlast »ne dotiče« njihove interese. Kada shvate da to baš nije tako, biva kasno. Treći su vječni nezadovoljnici, kritičari svega i svačega, dakle rođeni oporbenjaci koji ne mogu smisliti HDZ ali za koje nikada ne postoji dovoljno dobra alternativa koju bi, barem, biračkim glasom, valjalo podržati. Četvrta skupina su članovi HDZ-a koji čuvaju svoje pozicije i nikada ne žele kritizirati vodstvo svoje stranke niti mu nauditi. Peti su birači HDZ-a i njegovih najbližih partnera koji uvijek, i na izborima i između njih, biraju »naše« pa makar svijet propao, šesti klijentelisti svih vrsta kojima se ovakav HDZ čini najbolja investicija, a kao sedma skupina podrške vlasti nameće se »savez« utjecajne intelektualne, crkvene i poslovne elite srasle s HDZ-om.

   Hrvatske političare i stranke nije proizvela EU, nisu stasali u nekom briselskom inkubatoru već su autohtoni domaći proizvod. Njihova politička neodgovornost i bahatost dio je naše političke kulture uzgojene, između ostalog, i od svih nas koji imamo biračko pravo. A dio te političke kulture je i trpljenje i nakardne vlasti samo zato što je vlast, uz »šibicarenje« za male osobne profite.