Najgori mogući način komentiranja rezultata obrazovnog istraživanja PISA 2009, koje je pokazalo da je u konkurenciji 65 zemalja Hrvatska bliže dnu nego vrhu ljestvice, jest ocijeniti ih relativno zadovoljavajućima, kako to čine u Nacionalnom centru za vanjsko vrednovanje obrazovanja. Ili, poput državne tajnice u Ministarstvu obrazovanja Dijane Vican, kazati da slabi rezultati naših učenika nisu iznenađenje, ali da svejedno nismo na krivom putu. Možda i nismo, ako primijenimo onu Marxovu da ako se činjenice ne slažu s našim stavovima, to gore po činjenice.
Rječju, promašen je, pa i poguban, pristup relativizirati i opravdavati rezultate ovog obrazovnog istraživanja tješeći se svim onim državama čiji su učenici iz čitanja, matematike i prirodoslovlja pokazali još lošije znanje od naših, kao i podatkom da istraživanje obuhvaća kremu država svijeta koji »drže« 90 posto svjetske ekonomije (članice OECD-a i partnerske zemlje), pa u takvoj konkurenciji biti malo ispod prosjeka i nije tako loše. Naime ako želi iskoristiti svoje potencijale, i u surovoj svjetskoj konkurenciji sljedećim naraštajima ponuditi kakvu takvu šansu za opstanak, Hrvatska ima razloga samo biti zabrinuta »svjetskom obrazovnom ispodprosječnošću«, odnosno rezultatima istraživanja.
Prvo, zabrinjava da su u odnosu na istraživanje iz 2006. godine hrvatski petnaestogodišnjaci pokazali apsolutno lošije znanje. Dakle, pad na ljestvici nije samo posljedica činjenice da je prošle godine istraživanju pristupilo dvadesetak novih država, pa su neke u startu pretekle Hrvatsku pokvarivši joj plasman, nego su hrvatski učenici u sve tri discipline ostvarili manje bodova u odnosu na 2006. godinu, te time potvrdili pad znanja.
Drugo, posebno je zabrinjavajuće da je malo naših učenika, njih samo 3,2 posto, pokazalo sposobnost kritičke procjene teksta i donošenja zaključaka na temelju pročitanog. Za kakav svijet rada, društvene aktivnosti i političkog aktivizma možemo računati s 96,8 posto budućih hrvatskih građana koji neće biti u stanju samostalno dešifrirati ni najelementarnije poruke? Jedino sposobnih za najjednostavnije poslove i manipulaciju svake vrste.
I treće, ljestvica Pise 2009 još jednom potvrđuje usku povezanost između učeničkog znanja, javnog ulaganja u obrazovanje i razvoja zemlje. Usporedba dostupnih podataka BDP-a i postotka BDP-a koji ide na obrazovanje s rezultatima Pise 2009, pokazuje da države koje prednjače u razvoju, pogotovo one koje su krenule sustizati najrazvijenije, puno ulažu i u obrazovanje, pa onda nije čudno da i učenici u tim zemljama pokazuju najbolje znanje. Hrvatska je tamo gdje joj je, po ulaganju u obrazovanje i razrađene razvojne ambicije, i mjesto – u sivoj zoni prosječnih i ispodprosječnih.
Niz je krivaca za ovakvo stanje. Društvene vrijednosti su nam takve da su obrazovanje i znanost sve manje na cijeni, politička elita nema ni ideje ni petlje da nešto promijeni bez obzira na zaostajanje u razvoju, a gospodarstvu treba sve osim obrazovane i samosvjesne radne snage. Sutra stoga može biti samo gore. Nema što, nezaustavljivo jurimo u društvo neznanja. Tako to biva kada elite ne čine ništa da stvore okvire kako bi, riječima Vlade Gotovca, zapušteni narod napokon krenuo naprijed.
