U petak u sabornici nije bilo nikoga tko bi utješio Milorada Pupovca i odagnao mu strah da će poslije svog nacionalnog zlata i srebra naposljetku biti prodana i hrvatska zastava. Neki od njegovih kolega su šutjeli od srama jer su i sami imali udjela u rasprodaji nacionalnog bogatstva, bedasti nisu imali pojma o čemu govori taj »zastupnik Srba«, a ostali, oni sa zrnom soli ali nemoćni, su nažalost svjesni da je »hrvatska zastava« ostala samo fatamorgana.

Tako naime stvari stoje. Od sve siline samozvanih političkih »domoljuba«, već gotovo dva desetljeća u Saboru nigdje kritične mase zaštitnika nacionalnih interesa, “Pupovčeve zastave”. Onih koji bi znali razlučiti ekonomiju i njene neumitne zakonitosti koje prelaze državne granice, od Hrvatske kao političke zajednice kojoj bi trebao biti interes brinuti da ekonomsko (neoliberalno) djelovanje usput ne proždere »Hrvate i građane Hrvatske«, kako im tepaju domoljubi koji istovremeno žele biti politički korektni. Posvuda gotovo sve sam go’ kokošar koji bi prodao i sebe i državu, ako treba i za šaku dolara i mrvicu političke moći.

Nije dakle toliki problem što će se HRT-u smanjiti propagandne minute, jer primjerice BBC kao javni televizijski servis ne smije uopće emitirati propagandne spotove, nego to što će hrvatska javna televizija (i radio) slijedom smanjenja ekonomskih prihoda još i više biti u raljama politike koja će uskoro potpuno rastočiti. Jer mi, naravno, nismo Britanci čija se politička vrhuška drži podalje od utjecaja na BBC koliko god brine o njegovom financijskom stanju, već »pragmatični« Balkanci za koje je, suprotno demokratskim potrebama, dobar javni medij jedino poslušan medij. Usput, medijski poduzetnici iz konkurencije znat će cijeniti političko šamaranje javnih medija, pa zagovornicima tog pristupa, lažno obučenog u ruho »racionalizacije poslovanja HRT-a«, sigurno neće nedostajati ni potpore ni novca.

Čemu se uostalom čudimo nakon dugogodišnje totalne rasprodaje odnosno uništavanja nacionalnih resursa? Ostavimo li po strani žalosne slučajeve hrvatskih banaka ili HT-a, paralelno s HRT-om već mjesecima je aktualna priča o INA-i. To je klasičan primjer nacionalnog igrača koji je mogao postati regionalna gospodarska zvijezda. Umjesto toga, svjedočimo njegovu umiranju na rate kao hrvatske tvrtke. Nakon što su, pod prozirnom izlikom spašavanja državnih financija (tko nas je u tu situaciju doveo?), na rasprodaji INA-e proteklih godina mnogi napunili džepove, sada se zgražaju što MOL, tobože bez znanja Vlade (!?), nudi malim dioničarima otkup dionica. To je samo bilo pitanje vremena.

Kao što je krajnje licemjerno od trgovaca hrvatstvom, koje su se dobro potkožile, sada poprijeko gledati male dioničare jer su i oni zainteresirani barem nešto ušićariti za svoje dionice »prodajući tvrtku strancima«. U mnogim su zemljama pod pritiskom ekonomije »zastave«, u cjelosti ili djelomično, na prodaju. Ipak postoje granice. Primjerice, u Njemačkoj su, uz ostalo, sačuvali svoju naftnu tvrtku »Aral«, a u Nizozemskoj telekomunikacije. Tamo znaju da važnu ulogu za stabilnost zemlje ima strateška zaštita nacionalnih resursa, i da je to nacionalni interes.

A u Hrvatskoj smo, davno prodavši »zastavu«, ostali i bez gaća prepušteni milosti jačih, moćnijih i pametnijih.