Vrag je odnio šalu. Vlada na čelu s Jadrankom Kosor shvatila je, pogledavši u praznu blagajnu i daleki datum sljedećih izbora, da bez investicija nema ni radnih mjesta ni novca, a onda ni izborne podrške građana kojima život postaje sve gorči. I tako je nedavno, uz primjeren zanos, urbi i orbi predstavljeno 30-tak investicijskih projekata iz energetike, vodnog gospodarstva, turizma i prometne infrastrukture, ukupne vrijednosti 14 milijardi eura. Njihova je snaga takva da će, nada se Vlada, utjecati na povećanje bruto društvenog proizvoda za više od 1,5 posto.
Naravno, nije se na tome stalo. Za projekte se nastoji zainteresirati strane investitore, one koji imaju »živi novac«. Jer da svi građani Hrvatske izvrnu džepove, uključujući tu prave ili samozvane tajkune, teško da bi se našlo solventnih za više od nekoliko promoviranih projekata. A kako iz dobro nam znanih razloga, gdje je na prvom mjestu razočaranost stranih investitora preprekama koje im se priječe na putu do ulaganja, malo zainteresiranih poslovnih ljudi sklonih većim projektima navraća u Hrvatsku, valjalo je krenuti na put. Pa je tako Vladin putujući sajam upravo gostovao u Egiptu. Možda tamo netko zagrize.
Ne treba kuditi inicijativu predstavljanja projekata po bijelom svijetu. Aktualna Vlada do sada je pokazala takav manjak inventivnosti da se i ovaj očajnički korak, gori joj naime pod petama, čini kao vrhunski vizionarski potez. No, ako umjetnički dojam i zaslužuje najviše ocjene, tehnička izvedba je takva da je cijela zamisao u startu osuđena na neuspjeh. Postoje naime dokazi da će se i oni strani investitori, egipatski ili sutra možda kuvajtski ili japanski, koji zagrizu na mamac naše Vlade – vrlo brzo prizemljiti. Suočit će se, kaže iskustvo potkrijepljeno činjeničnim stanjem, s istim onim problemima s kojima se već godinama suočavaju svi oni investitori koji sami, i bez vabljenja s Markova trga, stižu u Hrvatsku: brojnim neriješenim problemima.
Od tridesetak projekata dakle jedan je takoreći gotov, »Brijuni«, ali već nekoliko godina za njega nema zainteresiranih. Za nekoliko projekata, za koje se dokumentacija priprema ili je njena izrada već pri kraju da se može dobiti privremena dozvola, ni ne trebaju nam strani investitori jer ih domaće tvrtke, poput JANAF-a, mogu same financirati. Ostali su projekti, a to su oni za koje nam doista treba svjež strani kapital, na vrbi svirala. Za njih još nisu riješeni ni imovinsko pravni odnosi, pa je pitanje kakvu će tu Vlada naći prečicu kada ni do sada nije uspjela ništa napraviti, niti su doneseni prostorni planovi.
Ukratko, nalaze se u dokumentacijskom podrumu i uz najbolju volju ne bi se mogli realizirati prije 2013. ili 2014. godine, što će reći da Jadranka Kosor svjetskim investitorima ne nudi jedinstvenu priliku za zaradu nego krv, znoj i suze na čiji će spomen samo zakolutati očima i – investirati negdje drugdje.
Prema tome, ne treba putovati po svijetu nudeći kule od karata i blamirati se. Da su ti projekti tako »apetitljivi« kako ih se predstavlja, investitori bi nas opsjedali i da nitko ne pomoli glavu iz zemlje. No, birokratska i politička zakrečenost i uskogrudnost su problem. A njih se rješava doma, u tišini. Sve ostalo su jeftini izborni trikovi bez pokrića, predstave uz dodatni (devizni) trošak.
