Vaclav Havel nije bio klasični političar niti si je to utvarao. Posljednji predsjednik Čehoslovačke i prvi predsjednik Češke republike odigrao je međutim svoju tranzicijsku političku rolu ozbiljno i savjesno, shvaćajući je kao jedinstvenu priliku za dovršenje desetljećima priželjkivane »misije« tamošnjeg građanskog pokreta kroz pretvaranja Čehoslovačke odnosno Češke u višestranačku demokratsku državu. Kao predsjednik u dvije države gotovo punih četrnaest godina, iako bez izvršnih ovlasti Havel je istovremeno bio i općesvjetski simbol »baršunaste revolucije« i autoritet bez mrlje iz prošlosti koji je dao veliki doprinos brzim demokratskim promjenama u svojoj zemlji. Poštovali su ga i oni u Češkoj koji se nisu s njim slagali. 

    Premda se Čehoslovačku ne može uspoređivati s Jugoslavijom unatoč bliskom ideološkom okviru režima uspostavljenom poslije Drugog svjetskog rata, kako zbog drukčije povijesti tako i zbog demokratskog nasljeđa što je Čehoslovačkoj davalo veliku prednost u odnosu na Jugoslaviju, mnoge u svijetu još uvijek fascinira miran način na koji su se razišle Češka i Slovačka. Dio tog procesa bio je i Havel. 

    Protivio se odvajanju Slovačke, nudeći javno svoje razloge za takav stav, ali nijednom riječju nije osporio pravo Slovacima da krenu svojim putem. Nije htio ni mogao postati čehoslovački Slobodan Milošević kao »Tito poslije Tita«, jer nije ni bio u čehoslovačkom parlamentu jednoglasno izabran za predsjednika na destruktivnom programu unutardržavnih konfrontacija, niti bi mu vlastiti intelektualni habitus to dopustio. Upravo takvim držanjem, bez fige u džepu i cijepljen od svake vrste češkog nacionalizma, Havel je kao bezpogovorni zagovornik nenasilnog otpora uvelike pridonio smirivanju i onih prigušenih češko-slovačkih tenzija te tako i demokratskom raspletu razgradnje ove srednjoeuropske federacije. 

    Osim toga, ovaj istaknuti češki dramatičar i disident, koji osobno nije bio oduševljen tim pojmom smatrajući da se disidentom postaje prema gotovo proizvoljnom određenju »nekog drugog« i koji je odbio napustiti svoju zemlju svim šikaniranjima režima usprkos, svojim je važnim zadatkom u tranzicijskim vremenima smatrao i proces kidanja spona s prošlim režimom. Politička dimenzija toga bilo je ukidanje Varšavskog ugovora, a kulturološko-civilizacijska intelektualno prokazivanje »baštine« komunizma odnosno real socijalizma. 

    Naposljetku, Havelova predanost demokraciji i ljudskim pravima nikada nije dolazila u pitanje. Toga se držao i dok je po kazni, kao režimski »parija«, radio u pivovari i onda kada je »stolovao« u Hradčanima često uspoređivan s velikim prethodnikom Tomašom Masarykom. Godinama kasnije, u esejima pisanim u političkoj mirovini, bio je kritičan prema posttotalitarizmu, pojmu kojim je označavao suvremeni društveni i politički poredak koji ljudima omogućuje da »žive u laži«. I do te je pozicije došao kao »zadrti« demokrat i pobornik ljudskih prava, videći oko sebe sve veći broj obespravljenih i manipuliranih. 

    Vaclav Havel, čovjek s vrlinama i manama poput svakog drugog, bio je veliki intelektualac koji je u doba općeg nepovjerenja u političare ipak dokazao da se može baviti politikom, kad vas put tamo nanese, a da se ne uprljaju vlastite ruke. Tko misli da je to malo neka se osvrne oko sebe i vidi što se zbiva u politici diljem Europe i svijeta.