U savršenom tajmingu, između Josipovićeve dodjele premijerskog mandata Zoranu Milanoviću i skorog konstituiranja nove vlade, guverner HNB-a Željko Rohatinski uspio je zagrmiti poput starozavjetnog proroka. Išamarao je odlazeću vlast zbog grijeha »loše politike« i utjerao strah u kosti onima koji dolaze. Tražeći rezanje proračuna za čak 9 milijardi kuna, i to ne »štucanjem« ili odustajanjem od kapitalnih ulaganja nego smanjenjem tekućih rashoda, što će reći zadiranjem u živo tkivo plaća i drugih državnih troškova koji se smatraju potrošnjom,

Rohatinski je najavio potop ukoliko se nova vlast ogluši o ono o čemu govori. I to potop takvih razmjera, slijedi iz njegova dramatičnog scenarija, od kojeg nas neće spasiti ni na brzinu izgrađena arka.

Mogao je Rohatinski sve to ispjevati i za oktavu niže. Većini građana u Hrvatskoj odavno je jasno, pa i onom velikom dijelu koji se zalaže za rezove kao preduvjet oporavka ali ne na njihov račun, što se oko njih zbiva. Političarima isto. Kiša pada i pada. I polako, ali sigurno, potapa brojne tvrtke, gasi radna mjesta, a novih investicija i poslova nema. Ili, barem ih nema dovoljno da iskoriste silnu količinu ljudi i njihove energije koji su, umjesto u razvoj, kanalizirani na zavode za zapošljavanje ili u mirovinski stupove.

Sudbina radnika sisačke Željezare jedna je u nizu priča o potapljanju hrvatskog gospodarstva koje traje i traje. Nije riječ samo o budućnosti tisuću preostalih »metalurga« i njihovih obitelji koji ostaju bez posla, kao i stotina zaposlenih koji su poslovno bili vezani uz Željezaru, i njihovih obitelji. Već je to samo po sebi tragedija, ali će lančanom reakcijom dodatno produbiti tragediju grada čija ekonomska moć blijedi godinama.

Naravno, bit će dušobrižnika koji će lakonski govoriti o dugogodišnjim naporima da se Željezara spasi, o zakonima tržišta i propasti nekonkurentnih industrijskih postrojenja. Sve da je to stoposto točno, ipak valja upitati kako je moguće da u dvadeset godina nisu stvoreni uvjeti, davno prije nego li je Željezara pala u dugove i tešku komu, za investitora koji bi udahnuo život ovoj tvrtki. Ili, ako je Željezara već bila osuđena na propast, tko je kriv da nije bilo njenog planskog gašenja i programa supstitucije kako bi nikle nove tvrtke, a radnici, makar i prekvalifikacijom, dobili novi posao.

Država, sa svojim zakonima i mjerama, Županija i Grad s neiskorištenom mogućnostima vabljenja investitora? A sisačka agonija u Hrvatskoj nije nikakva iznimka već pravilo.

U takvom ozračju koje dakle miriše na potop Zoranu Milanoviću i novoj vladi i ne treba opozicija. O glavi će im od samog starta dovoljno raditi stanje u zemlji i sve suženiji broj mogućih poteza da se pronađe put izlasku iz krize. Kao i arogantno i nervozno ponašanje suradnika, poput onog Radimira Čačića kojemu je važnije ispravno tituliranje i javno svjedočenje o njegovom visokom političkom rejtingu nego svi problemi s kojima će se već koliko sutra sudarati.