Državni jad i čemer

Komentar Nevena Šantića

Neven Šantić

Foto Denis LOVROVIĆ

Foto Denis LOVROVIĆ

Najporaznije je od svega da se ni ne zna što sve točno država posjeduje, jer ne postoji registar objekata u državnom vlasništvu



 Svakom razumnom stane pamet kada shvati da država kao najveći vlasnik nekretnina u Hrvatskoj na njima godišnje zaradi 80 milijuna kuna, istovremeno izdvajajući za zakup »poslovnog prostora« nevjerojatnih 400 milijuna kuna a da brojni prostori u državnom vlasništvu zjape prazni ili se izdaju za minimalne »stanarine«. Što pak reći o praksi da državne institucije jedna drugoj naplaćuju najamninu dok, na drugoj strani, nisu rijetki slučajevi da se najamnina oprašta privatnim korisnicima, ili da država uzme određeni prostor u najam i onda ga ustupi u podnajam nekome drugome, i to za nižu cijenu. 


    Državno upravljanje imovinom ne može se dakle drukčije nazvati nego katastrofalnim. Kupuju se neprikladni prostori, nerijetko preko tržišne cijene, a da državnim institucijama uopće nisu potrebni, poslovni prostori se daju nasumično, bez ikakvog reda i rezona. A najporaznije je od svega da se ni ne zna što sve točno država posjeduje, jer ne postoji registar objekata u državnom vlasništvu.  

  Ni po jada da se u prikazu ovog nedopustivog ponašanja možemo zadržati samo na zgradama i poslovnim prostorima. Jednako nedolično, da ne upotrijebimo neku ružniju riječ, država se odnosi i prema ostalim resursima o kojima treba brinuti, između ostalog naplaćujući rentu od njihova korištenja da bi taj novac ulagala u neku svrhu od javnog interesa. Za milijune četvornih metara turističkog zemljišta hrvatska država tako ubere godišnje tek 300 milijuna kuna, a za sve koncesije, od vode i plina do pomorskog dobra, u deset ovogodišnjih mjeseci uspjela je uprihodovati »nevjerojatnih« 607 milijuna kuna. Blago koncesionarima kojih zapadne sreća da posluju s hrvatskom državom, a još više onima, ni tih nije malo, koji prođu »lišo«. Koji naime ni ne plaćaju koncesije za korištenje nacionalnih resursa a trebali bi. 


    Je li u ovoj priči riječ o sustavnom potkradanju države od vlastitih joj struktura, općoj nebrizi o državnoj imovini ili nenamjernom nizu propusta koje možemo krstiti i glupošću, sasvim je svejedno. U svakoj normalnoj državi postoji cijeli lanac odgovornih koji bi za ovaj jad i čemer trebali snositi posljedice, od zadnjeg službenika do vrha Vlade. Netko mora podnijeti račun za curenje državnog novca kroz rastvorene šake. Mora se utvrditi što je tu nesavjesno poslovanje a što kriminal, što je plod neznanja i nestručnosti a što korupcijskog pogodovanja. Od nove se vlasti očekuje da i na ovom području uvede red. Ako to ne bude u stanju teško da će se uspjeti nositi i sa zahtjevnijim problemima.




više vijesti