Što u Europskoj uniji ima tražiti država u kojoj stranke i političari, umjesto da racionalno upravljaju zemljom i njenim resursima, dočepavši se vlasti postaju moćnici koji bez ikakvih ograda, a za vlastiti probitak, vitlaju institucijama, tvrtkama i tuđim sudbinama? Države u kojoj i bivši premijer sjedi na optuženičkoj klupi, na prvom od niza sudskih procesa koji će pokazati mračnu stranu hrvatskih političara i njihovih jataka?

SDP i njegovi koalicijski partneri obećali su, između ostalog, promijeniti takvu praksu. Kao nužnost da bi se uopće moglo prići obnovi zemlje. Strpljivo čekamo da se u to i uvjerimo. Promatrajući djela, a ne tek slušajući lijepe riječi.

Što u Europskoj uniji ima raditi država u kojoj se glavna opozicijska stranka poslije izbornog debakla odbija demokratizirati? Vladimir Šeks, predstavljajući sebe kao sivu eminenciju HDZ-a od njegovog osnutka što je dobrim dijelom doista i bio, već sada naime zna da će Jadranka Kosor ostati predsjednica stranke, a da joj se nitko iz užeg i šireg vodstva stranke neće suprostaviti. Tko zarezuje članstvo i stranačke strukture, proceduru i ostale demokratske »trice i kučine«. Samo odabrani, poručuje Šeks pritom se gledajući u zrcalu, mogu znati što je za stranku najbolje.

Darko Milinović se međutim odlučio suprostaviti Šeksovu apsolutizmu. Ali ne zato što kao uvjereni demokrat smatra da rasprava o rezultatima izbora i postupak izbora predsjednika stranke moraju animirati cjelokupno članstvo odnosno da se svatko može kandidirati, nego prvenstveno stoga što je jedan od rijetkih izborno uspješnih hadezeovaca koji želi to kapitalizirati – sam zasjevši na čelo stranke. Javit će se još poneko, kao Andrija Hebrang, koji će koristiti slične argumente kao i Milinović.

Moglo bi u HDZ-u narednih dana i mjeseci doista biti veselo. No, nema garancije da će taj »dašak pluralizma mišljenja« tako skoro dovesti i do demokratizacije glavne opozicijske stranke, od koje bi mogao profitirati i politički sustav. Živo je bilo i prije izbora Ive Sanadera, pa je potom uslijedio (stranački) muk.

Mogli bi ovako unedogled. Previše je u Hrvatskoj teške, demokratski sumnjive, prtljage u ključnim institucijama funkcioniranja političkog sustava od kojih ovisi razvoj ove zemlje da bi današnje potpisivanje ugovora o pristupanju EU moglo odagnati strah za sudbinu građana Hrvatske. U mnogočemu hrvatska politika nije dorasla izazovu složenog sustava kakav je onaj u EU.

Ipak, kad promislimo kakva bi tek budućnost zemlje bila da ovako mala, društveno podijeljena, demokratski krhka i gospodarski nejaka pluta po globalizacijskim bespućima kao izolirani otok, onda EU doista nema alternative. EU jest u krizi, i bit će još. Nitko nema iluzija o raju u koji treba ući.

Ali riječ je o projektu koji je velika prilika za Hrvatsku, između ostalog i zato što će naš politički sustav i njegovi glavni akteri u EU postati vidljiviji nego što su sada, primorani na demokratske promjene. Izolacija i balkanski mrak odgovaraju samo političkim mračnjacima i tome treba stati na kraj.