Kao što to obično biva kada je riječ o gospodarski i financijski perifernoj zemlji, strah od bankarskih slomova (i društvenih lomova) stigao je u Hrvatsku sa zakašnjenjem od nekoliko godina.

Stečaj Credo banke sada je okidač za raspravu o tome kakav nam je doista bankarski sektor i koliko su građani izloženi potresima na financijskom tržištu. No, i kada se ponude odgovori na ta pitanja i neposredna opasnost bar za neko vrijeme mine, bojimo se da će opet, kao i u EU i razvijenom dijelu svijeta, izostati potraga za dugoročnijim rješenjima uloge financijskog sektora u realnom razvoju podržavanjem zdravih investicija umjesto da se banke i financijere pušta da i dalje »pumpaju« virtualni novac dok se cijeli sustav konačno ne slomi.

   Financial Times u povodu »slučaja Credo« piše o mogućim problemima hrvatskih banaka ako kriza zahvati talijanske banke koje u Hrvatskoj drže 48 posto ukupne bankovne aktive.

Hrvatski ekonomski stručnjaci i odgovorni u Hrvatskoj narodnoj banci (HNB) tvrde pak da nema straha od kraha bankarskog sustava jer su pričuve i jamstveni kapital visoki. Osim toga, kažu da je Credo banka izdvojen, k tome još i kriminalan slučaj, jer su njeni vlasnici novcem štediša financirali svoje znance, a bez dovoljnog pokrića. Naposljetku, utješno bi trebalo zvučiti da je udjel malih banaka, od kojih su još četiri pod prismotrom HNB-a, na hrvatskom financijskom tržištu zanemarivih pet posto. Što znači, sve da i njihovi vlasnici ne razumiju dobro signale koji im sugeriraju da se trebaju što prije udružiti da bi opstali te da se dogodi njihov krah, ništa se pogubno po bankarski sustav i štediše, koje država osigurava, ne bi dogodilo.

   Sve je to lijepo i krasno. Ali Hrvatska nije otok izoliran od svjetskog financijskog tržišta. Koliko god HNB bdio nad hrvatskim bankarskim sustavom, dugoročno bi moglo biti posljedica ne uspije li se primiriti globalna financijska kriza. A nobelovac Paul Krugman, između ostalog, tvrdi da radikalne mjere štednje kako bi se doveli pod kontrolu proračunski deficiti u različitim državama, kao i neselektivno saniranje banaka koje su pošteđene odgovornosti za svoje ponašanje, što zagovaraju različite tehnokratske vlade i tehnokrati svih vrsta, mogu samo još više produbiti krizu i spriječiti gospodarski rast.

   S druge strane, na hrvatskoj mikrorazini, kada se zatvori ovaj krug krize, realna je opasnost da sve manje građana i poduzetnika budu u stanju vraćati kredite. To će dovesti do eskalacije i stečajeva i ovrha, pa nikakva stabilnost bankarskog sektora neće poštedjeti Hrvatsku od ponora u koji će početi padati njeni građani. U takvom scenariju, što bi rekli naši mudri stari, ni banke neće ostati za sjeme.

   Možda se doista kriza talijanskih, austrijskih i njemačkih banaka koje u Hrvatskoj imaju svoje »banke-kćeri« neće preliti preko naših granica. Možda je doista Credo banka izoliran, kriminalni slučaj, pa se građani Hrvatske nemaju razloga bojati najgoreg. Ali, voljeli bismo da konačno banke koje djeluju u Hrvatskoj shvate kako i one trebaju preuzeti dio odgovornosti ne samo za stabilnost bankarskog sustava nego i hrvatskog društva u cjelini.

Za početak, bilo bi dovoljno da prestanu svojim direktorima dijeliti milijunske nagrade i bonuse i ta sredstva ulože u razvojne poduzetničke programe te da svojom generalnom politikom ne šire dojam kako im je jedini interes izmusti građane do posljednje lipe, navlačeći ih na »nikad povoljnije kredite« pa potom kada ovi potonu odbaciti kao stare štrace.