Međutim, valja stati na loptu. Već dvadeset godina sustavno se na margini političkih i javnih rasprava promiče ideal tobožnje idilične i nekonfliktne demokracije. Gaji se kult pomirenja u političkoj sferi, tamo gdje mu nema mjesta, pa se svako neslaganje ili dijametralno suprotna pozicija u javno-političkoj areni doživljava kao korak do kataklizme. Konsenzus kao približavanje udaljenih stajališta brka se s političkom borbom. 

    Slično je i s pravnim tumačenjima. Koliko god se činilo da je pravo »egzaktnije« u odnosu na politiku, različitih pravnih tumačenja je bilo, i bit će ih, sve dok postoje »nesavršeni« zakoni i propisi (jer savršenih koji bi bili toliko izričiti te predvidjeli svaku moguću zamislivu situaciju, nikada neće ni biti). Koje onda valja tumačiti. Pogotovo kada je riječ o pravno-političkoj materiji kojom se, eto, moraju baviti Ustavni sud i DIP. 

    Imali smo u Hrvatskoj duže razdoblje u kojem nije bilo »raskoraka« između Ustavnog suda i DIP-a. Bilo je to devedesetih kada, u vrijeme apsolutne dominacije Franje Tuđmana i HDZ-a, ni cijeli pravosudni sustav nije smio odstupiti od, kako je to kazao Ivić Pašalić, »provođenja državne politike«. Ne možemo baš reći da je to bilo doba cvjetanja demokracije u Hrvatskoj. Naprotiv, s državnog vrha nametnuta unisonost mišljenja i odluka samo je rastakala političko i društveno tkivo zemlje. 

    Dobro je dakle, i za demokraciju poticajno, da su Ustavni sud i DIP bili na različitim pozicijama. Kamo sreće da je takvih razilaženja više. Valja tu iščitati klicu mogućeg ozdravljenja cijelog političkog sustava, znak da se institucije međusobno kontroliraju iz čega naposljetku možemo samo profitirati.