Mjesto sjećanja u vukovarskoj bolnici, Memorijalno groblje i Spomen dom na Ovčari decentni su podsjetnici na ratne traume i zločine, uređeni s mjerom i ukusom. I Vodotoranj je ostavljen onakvim kakvim ga je zatekao kraj rata da svjedoči o razaranju grada i ubijanju ljudskosti. Za nekoga tko poslom, kao turist ili domoljub, slučajno ili namjerno, navrati u Vukovar čak će na prvi pogled izgledati da je sve u najboljem redu. Premda u gradu živi gotovo dvostruko manje stanovnika nego što ih je popisano 1991. godine, mnogi su se vratili. Gradsko središte vrvi od ljudi. Rade i komunalna poduzeća, Vupik je ponovo stao na noge, a ima i drugih tvrtki koje daju znakove života. 

    Iza te fasade, međutim, velika je praznina. To postaje jasno svakome tko je ne tako davno, dvadeset godina od rata, duže od sat, dva šetao ulicama Vukovara, usto pokušavajući od njegovih stanovnika dobiti koju dodatnu informaciju. Čak ne onu koja bi imala bilo kakve veze s ratom, kao što je primjerice upit za najkraći put do Vučedola. Nije riječ o neljubaznosti. Vrlo vam brzo upali svjećica. Razlog toj distanciranosti je nepovjerenje, oličeno u stavu »pustite me na miru«. Zato u Vukovaru uza svu gradsku vrevu nema razdraganosti. Hrvati i Srbi žive jedni pored drugih, i svaki od pripadnika obje ove skupine za sebe u svom svijetu i sa svojom mukom, a ne zajedno. Pa se svako malo srednjoškolci međusobno potuku da nam dokažu da je to tako. 

    Trebat će još vremena da se zaliječe ratne rane, kažu mnogi. Do kada? Bojan, sin Siniše Glavaševića, u jučerašnjem je tekstu na T-portalu konstatirao da Vukovar još uvijek nije grad u kojem bi htio odgajati svoju djecu, gorko dodajući da su glavni krivci za to političari koji gaje obljetničarski kult grada bez istinskog htijenja da nešto naprave na njegovoj stvarnoj revitalizaciji. Dakako, ljudskoj, a ne građevinskoj. Ni osam godina koalicijske suradnje HDZ-a i SDSS-a nije u Vukovaru donijelo očekivane pomake, što je porazno i za jedne i za druge. 

    No, neće se problemi Vukovara moći riješiti, kako misli mladi Glavašević, samo s novim radnim mjestima, kvalitetnijom javnom upravom i boljim obrazovanjem. To može biti samo preduvjet za bolji život u Vukovaru. Njega pak neće biti sve dok se mladi Hrvati i Srbi nastavljaju odgajati u duhu animoziteta prema onima »drugima«, dok se i u glavama ljudi i u pravosuđu ne individualizira krivnja za zločine i tako konačno priđe istinskom suočavanju s prošlošću, te dok različiti političari i različite politike, i ne samo u Hrvatskoj, samo instrumentaliziraju grad i njegove građane za svoje politikantske ciljeve. Valja dakle za boljitak Vukovara (i čitave zemlje) puno raditi, svaki dan, i između mimohoda i ritualnog paljenja svijeća.