Kraj pregovora s EU više se i ne spominje. Građani su u anketama pokazali da HDZ tu ne može računati na neki profit, shvaćajući da je tu ipak bila odlučna volja same EU da primi Hrvatsku. A kada iz HDZ-a stignu poruke da su uz državnu pomoć realizirani brojni projekti i spašene brojne tvrtke, javit će se oni čiji projekti nisu potpomognuti i čije tvrtke nisu spašene, priči je kraj. 

    Poseban je pak bumerang efekt svakog spominjanja borbe protiv korupcije. Upornost s kojom Jadranka Kosor ponavlja da su trenutačna Vlada i HDZ »otvorili vrata borbi protiv korupcije« je fascinantna. Još je međutim fascinantnije da su oni koji vode kampanju HDZ-a smetnuli s uma mogući kontraefekt ove poruke. Nakon niza korupcijskih skandala u čijem su se središtu našli istaknuti članovi stranke, ta rečenica može značiti i to da HDZ više nema ni snage ni moći utjecati na pravosuđe, gdje očito više nitko ne želi dignuti slušalicu kada nazove netko iz središnjice HDZ-a. To isto može značiti i priznanje da takoreći do jučer nije bilo tako, odnosno da su vrata borbe protiv korupcije bila zatvorena baš voljom HDZ-a (i slabošću pravosudnih tijela). Ako je to tako, s čime se zapravo hvali HDZ; sadašnjom slabošću i/ili jučerašnjom zloupotrebom sustava? Kome takva vlast uopće treba. 

    Ne znajući više kud, dakle, gospođa Kosor i vrh HDZ-a upadaju iz nevolje u nevolju. Omiška izjava čelnice stranke da neće dozvoliti da Kukuriku koalicija bez kontrole drugih može mijenjati Ustav, dovesti MMF, te smanjiti mirovine, plaće i braniteljska prava, nije izvučena iz konteksta. Bio je to, doduše komunikacijski nespretan, pokušaj homogenizacije šarolikog biračkog tijela oko HDZ-a, ali s jednom neželjenom nuspojavom – praktički priznanjem poraza i vapajem biračima da ne dozvole katastrofu. Tako to biva kada ste prisiljeni »otvoriti vrata«: uđu i mnogi neželjeni gosti. I nastavit će ulaziti i danas, kada počne suđenje Ivi Sanaderu a predsjednik Josipović podvuče crtu pod stanje nacije.