No, usprkos uvjerenju dijela građana te pojedinih političkih komentatora i blogera da je definitivni krah HDZ-a dobrodošao za hrvatsku demokraciju i višestranačje, da su grijesi vodstva ove stranke takvi da bi je bilo najbolje raspustiti ili čak zabraniti, valja stati na loptu. Zbog višegodišnjih »brljotina«, između ostalog generiranja korupcije, razvojnih promašaja i demokratskog rikverca, HDZ bez daljnjega zaslužuje kaznu. Politička kazna zove se odlazak u oporbu. I tu građani ne bi trebali imati milosti. 

    Za hrvatski politički prostor međutim moglo bi biti ozbiljnih problema uruši li se doista HDZ, te iza sebe ostavi prazninu u koju će pokušati uletjeti mnogi desničari, od umjereno do ekstremno radikalnih. Koliko god naime HDZ-ove strukture bile grešne, ova je stranka godinama uza sebe vezivala i veliki dio umjerenih desničara, članova i birača. Istovremeno je bila i brana jačanju radikalne desnice čije je birače, posebno svojim napadnim predizbornim nacionalističkim nazdravičarstvom, skupljala u vrijeme izbora. 

    Bude li dakle HDZ, ako već ne odmah na izborima, a ono neposredno po njihovom okončanju kada se na saboru stranke bude (ob)računavalo stanje stvari, osuđen na propast, dogodit će se mrvljenje desnice jer izvan HDZ-a nema zrele skupine desničara koja bi ga mogla zamijeniti. Posljedica toga bi mogla biti bespoštedna borba manjih stranaka za prevlast na desnici, što je idealan okoliš za jačanje radikalizma. Posljedično i destabilizaciju političkih prilika u zemlji. Prije deset godina to je spriječeno Sanaderovom sposobnošću mobilizacije članstva nakon Tuđmanove smrti i poraza na parlamentarnim izborima, a ne valja zanemariti ni Šeksa koji mu je držao leđa. 

    Sada je HDZ opet u kritičnoj fazi. Za hrvatsko višestranačje puno je važnije od toga koliko će mandata HDZ dobiti na sljedećim izborima to hoće li, i kako, preživjeti vlastito postizborno pospremanje. A to će značiti opredijeliti se za demokratsku reformu stranke, uz dakako snažne kadrovske rezove, što ga opet može osposobiti da na sljedećim izborima konkurira za vlast i stabilizira desni centar, ili potonuće u politički bezdan. Moguće je, i vrlo izvjesno, i srednje riješenje odnosno »kompromis« ova dva pravca, ali će to biti »saniranje« stranke do prve prilike za povratak na staro. 

    Bilo bi lijepo kada bi HDZ, koji je godinama tresao demokraciju i višestranačje, naposljetku učinio nešto dobro i korisno ne samo za za sebe, ulažući u vlastitu budućnost, nego i za demokraciju u Hrvatskoj. A još bi ljepše bilo kada bi ključni doprinos toj transformaciji stranke dali Jadranka Kosor i Vladimir Šeks, koji se upravo pred našim očima opraštaju od glavnih uloga na političkoj sceni. Imali bi ih po čemu pamtiti.