Hrvatska udruga poslodavaca ima primjedbe na programe dva glavna izborna konkurenta. Ni HDZ ni Kukuriku koalicija nisu ispunili očekivanja poslodavaca. Nije zapravo ni bilo za očekivati da će se HUP svrstavati na bilo čiju stranu, ali je istina i to da su ugledni stručnjaci Katarina Ott i Velimir Šonje nakon analize imali relativno lagani zadatak konstatirati kako ponuđeno ne garantira radikalne promjene kojima bi poslodavci jednodušno pljeskali.

Oba su programa naime pisana tako da pokušavaju pomiriti u krizi gotovo nepomirljivo: potrebu za gospodarskim rastom i socijalni mir, ne želeći preplašiti birače najavom reformskih rezova. Tko je priželjkivao nešto drugo, ne zna gdje živi.

No, HUP-ova i njoj slične analize, koje će po mnogim indikatorima imati minimalni utjecaj na birače, ne bave se onim što će biti odlučno dan nakon izbora – vjerodostojnošću pobjedničke garniture i njenom odlučnošću u vladanju, kakav god program imala za podlogu. A na tom je testu Vlada HDZ-a, u sastavu koji ponovno konkurira za vlast, jučer nepobitno pala.

Dijeleći novce šakom i kapom, posebno se spotakla o »Đakovštinu«, koliko god odlukom razveselila sve bivše radnike ove propale poljoprivredne tvrtke.

Mjesecima dakle obmanjivati radnike obećavajući rješenje, potom naprasno kroz usta ministra Čobankovića utvrditi da rješenja nema, da bi naposljetku Jadranka Kosor ipak uzviknula sudbonisno »heureka«, i iz proračunskih rezervi osigurala novce, dostojno je predizbornog cirkusa.

Zalud su i izigrani radnici i đakovačke vlasti pozivale na »presedan« u slučaju »Salonita« i uvjeravale Vladu da to pruža mogućnost obeštećenja bivših djelatnika »Đakovštine«. Nije pomoglo ni skretanje pozornosti na činjenicu da je država preko Hrvatskog fonda za privatizaciju posjedovala 35 posto tvrtke i da je suprotno čak i jučerašnjem »tumačenju« Banskih dvora i te kako odgovorna za ono što se događalo u Đakovu spiskavši »narodnu« imovinu u vrijednosti 100 milijuna kuna.

Dugo se, također, ignorirao i radnički kamp nazvan »Vladin logor« od kojeg su uglednici iz Vlade i HDZ-a takoreći do jučer bježali kao vrag od tamjana.

Ništa od toga ne bi upalilo kod ove »socijalno osjetljive« Vlade da radnici nisu bili uporni upravo kao i njihovi kolege iz »Salonita«, da svjetla medijskih reflektora nisu stalno bila uperena u njih, a izbori samo što nisu zakucali na vrata. Tada, eto, postaje moguće i ono za što se do jučer tvrdilo da je nemoguće.

»Principijelna« Vlada pokazala se ponovno u pravom svjetlu. Usput, optužujući druge da na »Đakovštini« pobiru političke poene. Da ne vjeruješ vlastitim ušima.

Vlada i stranka koje doista žele biti vjerodostojne, koliko god politika bila puna kompromisa i hoda po rubu populističke provalije, ne mijenjaju mišljenje kao kapute niti odstupaju od temeljnih principa vladanja.

Nakon maestralnog vođenja Velike Britanije za vrijeme Drugog svjetskog rata, Winston Churchill izgubio je poslijeratne izbore jer nije želio odstupiti od svoje vizije obnove države niti je u kampanji podilazio biračima. No, on je bio državnik a mi imamo posla s drugorazrednim političarima (i strankama).