Pučkom pravobranitelju Jurici Malčiću treba skinuti kapu. Reagirao je na javni izljev netrpeljivost prema Srbima, kakav je u Osijeku demonstrirao saborski zastupnik Josip Đakić, pravodobno i takoreći u tri rečenice uspio reći sve što je trebalo. A to znači prozvati i vladajuću stranku i sve korifeje HDZ-a nazočne u osječkoj dvorani zbog izostanka trenutne reakcije; održati im lekciju o tome što u predizbornoj kampanji treba izbjegavati i što su trajne društvene i demokratske vrijednosti; te naposljetku i javnosti poslati poruku o neprihvatljivosti izražavanja netrpeljivosti prema Srbima i bilo kome drugom.

Iako je Malčić, ne krijući zabrinutost što se nije odmah reagiralo na Đakićeve etničke podjele, dobrohotno koliko i ironično dopustio da se to učini i naknadno, poslije gotovo 24 sata šutnje, iluzorno je očekivati pravi efekt isprike ili ograde. Nema naime više tog deterdženta koji može oprati propust svih onih perjanica HDZ-a, posebno kao višegodišnjih koalicijskih partnera SDSS-a, da javno žigošu svog kolegu zbog nečega što je ne samo politički kontraproduktivno, regresivno i neprobavljivo, nego i kažnjivo i po Ustavu i po pozitivnim zakonima države do koje im je tobože stalo.

Pogotovo što su i ministar Tomislav Ivić, a posebno Jadranka Kosor i Vladimir Šeks, koji su »iz prve ruke« svjedočili Đakićevoj provali primitivizma, imali cijelo jutro, čak i veliko svečano zasjedanje Sabora u povodu Dana neovisnosti, dokazati svoju političku mudrost ali i ljudskost.

No, Šeksu je bilo važnije ratovati s fantomskim »domaćim revizionistima i krivotvoriteljima puta u državnost, neovisnost…«, i najavljivati pobjedu u tom virtualnom ratu, nego prozboriti tri suvisle rečenice kontra Đakića, naposljetku, i u obranu vlastitih riječi iz siječnja 2004. godine na obilježavanju pravoslavnog Božića u organizaciji Srpskog narodnog vijeća. A Jadranki Kosor, valjda, u općoj pomutnji nije imao tko reći da treba reagirati. Ni u Osijeku ni poslije u Zagrebu.

Ivo Sanader u hrvatsku je politiku unio dosta »sjemenja zla«, od sustavne korupcije na najvišoj razini do (zlo)upotrebe medija, ali je ipak imao nos za politički realizam. Da je umjesto Jadranke Kosor bio u Osijeku, on bi sigurno bio našao način i reagirao. Ili bi čak reagirao preventivno. Njegov ego je bio takav da nije mogao zamisliti da bi i po Hrvatskoj a kamo li po Europi kolala slika o njemu koja bi tvrdila suprotno od toga da je uljuđeni »europski demokrat«.

 Aktualnoj predsjednici Vlade su pak ego i ambicija takvi da je za politički opstanak spremna spaliti sve oko sebe. I to joj, nema što, ide sjajno. Samo ne u pravcu u kojem bi ona to željela. Dovoljno je vidjeti predizborne ankete.

Kada se Jadranka Kosor i Vladimir Šeks kao vodeći hrvatski političari, čelnici »najhrvatskije stranke«, počnu ponašati i govoriti na taj način da ih se počne sramiti svaki pristojan Hrvat, a o ostalim građanima Hrvatske da ne govorimo, onda im više nema spasa. Valja ih poslati u ropotarnicu povijesti, jer to više nije samo političko već i pitanje društvene higijene.