Ovaj potez naime ima i svoje kontraefekte. Najprije, prodaja takozvanog obiteljskog srebra već je u Hrvatskoj sama po sebi postala odiozna. Već je rasprodano, dakle bačeno u vjetar, toliko toga od čega je Hrvatska trebala imati dugoročne koristi da treba imati hrabrosti ponovno se hvatati za ovaj »instrument« prevladavanja »financijskih teškoća«. Osim toga, rješavate se snopa dionica uspješnih tvrtki koje vam sutra mogu donositi dividende, dakle permanentno punjenje proračuna. Radi jedne šnicle glavom je platilo cijelo tele. Što, primjerice, ne pada na pamet vladama u nekim drugim zemljama, pa ni onima u Njemačkoj ili Mađarskoj gdje vladaju stranke bliske HDZ-u. Tamo vlade brižljivo čuvaju i obiteljsku broncu, a kamo li zlato ili srebro. 

    Drugo, ovaj se potez umjesto kao »uspjeh« može protumačiti i kao nesposobnost da se sredstva potrebna za obeštećenje umirovljenika (to da je sam HDZ uvalio državu u ovu kašu sve je otrcanije ponavljati) namire iz nekih drugih izvora. No, tada bi trebalo dobro pročešljati proračun i skrušeno priznati koliko je novca otišlo tamo gdje nije trebalo, a to se nitko iz ove Vlade ne usudi. Tako je to kad ste talac vlastohleplja. Pa se onda, kad zagusti, kao as iz rukava vadi prodaja dionica »zlatnih koka«. Poslije svih iskustava posljednjih dvadeset godina, jedini komentar na sve ovo može biti – strašno. 

    Stari provaljeni trikovi zahrđalog stroja. Ništa novo, čak su izgovori i parole stare. Štoviše ponavljanje onog najgoreg iz prošlosti. I poslije ovoga, da na trenutak zanemarimo i crne fondove, čak i oni koji još uvijek dvoje za koga glasati shvatiti će da je vrijeme za promjene. Neopozivo i što prije. S ovom garniturom »gospodarski oporavak« može okončati jedino totalnim krahom zemlje i dovođenjem građana ispod razine egzistencijalnog minimuma. 

    Program kojeg je, gotovo u isto vrijeme kada je Vlada iz kataloga odabirala što će rasprodati, predstavila Kukuriku koalicija nije ništa spektakularno od čega zastaje dah. Ali, ima glavu i rep. Ima unutarnju logiku i ravnotežu. Doduše, trebat će još vidjeti, ne samo obrazloženo na predizbornim skupovima nego i u praksi, kako će teći pomirenje između potrebe da se oživi proizvodnja i zemlja pokrene s mrtve točke, te istovremeno sačuva socijalni mir i ne prenapregne proračun. No, iznad svega u ovom nam trenutku treba nada da nije sve izgubljeno, da postoji alternativni pravac HDZ-ovoj cesti u provaliju.