Premijerku i HDZ drugo i ne zanima. Ispaliti efektnu parolu, u prostrtu mrežu predizborne propagande uhvatiti naivce željne dobrih vijesti, udariti u njihove emocije, pa ako upali, upali. Nije bitno koliko izgovoreno drži vodu, je li suvislo ili nije. Važno je da bude »efektno«. Kao u slučaju »locirane« opasnosti od crvene Hrvatske i svečanog obećanja predsjednice Vlade da HDZ to neće dopustiti. 

To slušamo već u nekoliko repriza, toliko se valjda čelnici zajedničara svidjela ta floskula. Kao da smo u jeku novog Hladnog rata koji se nesmiljeno vodi baš na tlu Hrvatske, s Jadrankom Kosor kao novom Djevicom Orleanskom koja će spasiti Europu od »crvene pošasti« i njenog kolektivističkog zuluma. Da vremena nisu ozbiljna, bilo bi smiješno, da ne kažemo groteskno. 

Za opstanak na vlasti, uvjeravaju nas, sve je dopušteno. Pogotovo kada imate biračko tijelo podatno za manipulaciju, a usto godinama manipulirate, bez ikakvih skrupula i sankcija, brojem glasača kojih ima više nego stanovnika. Ali s vremenom granica dopuštenog svugdje se u demokratskom svijetu pomiče, doduše sa sve sofisticiranijom manipulacijom, osim u Hrvatskoj. Ovdje je i dalje na cijeni najprizemnija politička propaganda da svaki razumni građanin mora, prije ili kasnije, osjetiti grčeve u želucu. 

Nema sumnje da su unajmljeni inozemni marketinški stručnjaci, uz pomoć domaćih snaga, procijenili kako je za korupcijom dobrano nagriženi, gospodarski impotentni i neinventivni vrh HDZ-a najbolje kloniti se racionalnih programskih obećanja s razradom različitih javnih politika koje bi primijenili nakon izbora. Da su u stanju to ostvariti, nakon do sada prikazanog, ne bi im povjerovalo ni vlastito članstvo a kamo li dovoljan broj birača da bi uopće ušli u izbornu trku s makar minimalnom izgledima za ponavljanje mandata. Zato se nudi podgrijani gulaš svega i svačega, od ispraznog ideologiziranja i falsificiranja podataka do otvorenih laži, kojemu je glavni začinski sastojak jeftino parolaštvo. 

Problem je što se s takvim pristupom, sve da na kraju i ne bude imao uspjeha, dugoročno šteti i Hrvatskoj i njenim građanima. Razara se društveno tkivo, a umjesto demokratskog iskoraka imamo proizvodnju retrogradne antidemokratske klime u kojoj se pojedinac tretira kao pripadnik neukog stada, a koju ne može popraviti nikakvo sutrašnje uključivanje u »europsku obitelj država«. Kakvi god bili hrvatski birači u posljednjih dvadeset godina, zaslužili su više.