Kaže jučer u Slatini Vladimir Šeks, braneći predsjednicu Vlade Jadranku Kosor od kritika zbog govora pri obilježavanju godišnjice Oluje, da nam Bruxelles ni bilo tko sa strane neće soliti pamet i diktirati kako ćemo slaviti svoje nacionalne praznike. Odlučno u obranu nacionalne suverenosti, nema što. Samo što isti princip očito ne vrijedi za puno prizemnije, ljudima svakodnevno važne stvari, poput kontrole proizvoda koji se nalaze na policama naših trgovina.

Dokazuje to pronalazak opasnih tvari kod dva od sedamdeset proizvoda iz školskog programa, što je ustanovljeno ispitivanjem stručnjaka zagrebačkog Zavoda za javno zdravstvo »Andrija Štampar«, a kojeg je financirao veleprodajni trgovački centar »Metro Cash and Carry«. Da nije bilo tog naručenog istraživanja opasne drvene bojice i kemijske olovke još uvijek bi bile u prodaji, jer Sanitarna inspekcija Ministarstva zdravstva gotovo nikada ne provjerava neprehrambene proizvode. Novca za laboratorijska ispitivanja je sve manje, a tu su i pravila EU koja, očito, državnim strukturama umiruju savjest dopuštajući im da se pouzdaju u proizvođače.

Dakle, za razliku od »visoke politike«, najjednostavnijeg dodvoravanja biračima koje ništa ne košta osim što je šteta praznih riječi, kada je riječ o inspekciji različitih proizvoda vadimo se na pravila Europske unije. U EU je tako maksimalno dozvoljen slobodan protok roba, pa proizvođač mora kontrolirati sam sebe, a inspekcije djeluju ukoliko postoje naznake da s određenim proizvodom ili proizvodima nešto nije u redu. Ta je pravila Hrvatska u potpunosti prihvatila, odnosno što bi rekao Šeks, pristala da nam EU na tom području »soli pamet i diktira kako ćemo se ponašati«.

Možda to funkcionira u EU, iako slučaj igračaka multinacionalne tvrtke »Mattel« od prije nekoliko godina pokazuje da i u tim pravilima ima rupa, ali na ovim našim prostorima još uvijek nema ni kritične mase odgovornih proizvođača ni ažurnih potrošača i inspekcijskih službi da bi mogli očekivati uspješnost takvog modela kontrole. Za to bi se novce moralo pronaći i dok stvari ne dođu na svoje mjesto igrati po našim a ne europskim pravilima. No, prepušteni smo uglavnom stihiji, nebrizi i nemaru. I to znajući da se u Hrvatskoj doslovno prodaje sve i svašta, pa čak i ugledne strane tvrtke prodaju svoje proizvode nešto slabije kvalitete nego što su oni na drugim europskim rigoroznijim tržištima.

I onda, jer naravno novca za kontrolu proizvoda nema dovoljno ni u državnom ni u lokalnim proračunima jer ide tamo gdje ne bi trebao, primjerice na kupovinu različitih biračkih skupina, lijepo zvuči da se država može pokriti smokvinim listom europskih pravila. Po kojima će se, u zemlji krajnje neodgovornosti a o korupciji da ne govorimo, inspekcije pokrenuti jedino ako se netko razboli ili moguće umre došavši u doticaj s opasnim proizvodima na dohvat ruke svima. Tako su naime »suvereno« odlučile naše vlasti.