Lakše se slikati u osunčanom Dubrovniku prepunom turista i promovirati nove broševe, hvaleći se nečim za što nisi ni kopao ni orao, nego u tišini ureda razbijati glavu kako nešto učiniti da bi građani bili pošteđeni muka preživljavanja. Onima, a ima ih na stotine tisuća, koji si ne mogu priušti odmor, jer sve manje znaju što će i kako sutra jesti, preostaje jedino uživati u televizijskim reklamama o tako lijepoj i tako našoj (dok im netko zbog dugova ne zapečati televizor), usput se nadajući da će se Jadranka Kosor i ostatak Vlade sjetiti da bi bilo dobro riješiti i njihove probleme.

Tih 6,2 milijuna turista koji su do sada pohodili Hrvatsku ili 8 posto više nego lani, kako se jučer pohvalio ministar Damir Bajs, okružen elitnim dijelom Vlade na čelu s predsjednicom, nije za baciti. Dobar dio tog uspjeha ide i na »brk« samog ministra. Unatoč podozrenju pri preuzimanju turističkog resora u Vladi, Bajs je pokazao zavidnu ustrajnost i invetivnost, ulažući pametno sredstva s kojima je raspolagao u turističku promidžbu Hrvatske u svijetu koja je, očito, dala rezultata. Pa ako se netko treba »slikati« slaveći turističke uspjehe onda je to on, a ne sva svita njegovih kolega, koji sada žele ubrati sve plodove nečega što je posljedica propogande, lijepog vremena, još ljepšeg prirodnog blaga i kulturnog nasljeđa, a najmanje smislenosti Vladine politike.

Hrvatski turizam ima još većih potencijala. Ali i kada bi ih iskoristio, valja imati na umu da Hrvatska nije monokulturna zemlja, nismo ni Sejšeli ni Maldivi ni minijaturne karipske cruiser turističke destinacije, da bi mogla živjeti isključivo od turizma. I u najznačajnijim svjetskim turističkim zemljama ova je djelatnost naime tek šlag na torti. Tamo turističke milijarde dolara ili eura dopunjuju nacionalno bogatstvo i dijelu građana omogućavaju solidan standard, ali nikako ne služe vlastima da turizam guraju u prvi plan skrećući pozornost s ostalih problema u državi.

Čak 42.000 tisuće »turistički neatraktivnih« umirovljenika, kažu tako podaci, na udaru je ovrhovitelja. Nije riječ, naravno, o pohlepnim penzionerima koji su iznad svojih realnih moći kupovali stanove, kuće, apartmane na Jadranu ili glisere i jedrilice, nego o praktički socijalnim slučajevima kojima su mirovine, poslije 35 ili 40 godina krvavog rada, toliko jadne da sve teže plaćaju struju, vodu, plin, telefon ili radiotelevizijsku pristojbu. Oni su najlakše mete za ovrhe jer nisu u stanju nigdje pobjeći niti imaju novce za skupe odvjetnike koji bi moguće preveslali ovrhovitelje. Kao i one tisuće još radno aktivnih siromaha ili polusiromaha kojima su primanja sve tanja, a troškovi sve veći. A Vlada sve to samo promatra. Iz sunčanog Dubrovnika.

I bit će toga još. Sve više. Kada budu morali, kako se najavljuje, poskupjeti struja, plin i ostali energenti, kada se mirovinski fond jednog dana pred naletom sve većeg broja umirovljenika i sve manjeg broja zaposlenih jednostavno uruši, kada na dnevni red dođu i ostale reforme koje je ova vlast godinama odbijala provesti, račun će platiti građani. Tada će tako lijepa, a tako naša odjednom postati tako ovršna, a tako naša. Siromašna, uz blagoslov vlasti.