Nema sumnje da su Jadranka Kosor i njeni gospodarski »animatori« Đuro Popijač i Domagoj Milošević razumijeli o čemu je govorila njemačka kancelarka Angela Merkel kada je biranim riječima kritizirala tromost našeg državnog aparata i potencirala, nimalo impresionirana aktulanim aferama koje su tek vrh korupcijskog ledenog brijega, nastavak borbe protiv korupcije kao ključne za gospodarsku suradnju. Demagozi nisu glupi. Ali im je oportunije bilo, zanemarujući kritike, iz Merkeline košarice darova izabrati ono što im u ovom trenutku politički najviše odgovara. Tako predsjednica Vlade ističe Merkelinu potporu hrvatskom putu u EU i najavljuje njemačka ulaganja u energetiku i infrastrukturu. O tome se, naravno, govorilo samo načelno, ali je poruka više nego jasna – svanuće nam bolja vremena.

Đuro Popijač pak u prvi plan ističe da Hrvatska ne želi biti mjesto jeftine radne snage, što bi vjerojatno trebalo značiti da se od njemačkih ulagača očekuju takve investicije koje će zaposliti svu hrvatsku »skuplju« radnu snagu.

Mora da mu je od silne brige za gospodarstvo promaklo da smo u međuvremenu, nizom sjajnih političkih poteza, uspjeli svu radnu snagu tako pojeftiniti i obezglaviti da oni koji hoće raditi rade i za crkavicu, a onima koji žive na teret velikodušne države ni ne pada na pamet raditi. Jedino je imao »pravo« Domagoj Milošević. Rezolutno je ustvrdio kako nije istina da njemačkim poduzetnicima pravimo probleme. Pravimo ih svima, i domaćim i stranim, uključujući tu i njemačke.

Kada ovako slušamo naše političke »vođe«, koji nam godinama tvrde da nas, nepogrešivi kakvi jesu, vode u obećanu zemlju a zapravo su nas doveli na sam rub litice, valja iz kolektivne memorije prizvati znamenitu rečenicu Veselka Tenžere o Miljanu Miljaniću kao »Guliveru riječi i Liliputancu djela«. Onodobni izbornik jugoslavenske nogometne reprezentacije bio je naime poznat po rječitosti koju nisu pratili primjereni rezultati. Reprezentacija koja je u njegovo vrijeme stalno nešto obećavala, što je on kao verbalni maher znao vješto sročiti, na europskom i svjetskom planu nije nikada ništa napravila.

Sada bi nakon posjete Angele Merkel opet trebali povjerovati da će hrvatski politički Guliveri riječi pretvoriti u djela, da će se preko noći promijeniti ono što su dosadašnje hadezeove garniture na vlasti sustavno godinama kvarile. Da će dok trepneš nestati korupcije, a birokracija odrađivati svoj posao brzo i djelotvorno po njemačkom obrascu? Da ćemo samo tako vratiti sve one odbijene njemačke tvrtke koje su još od početka devedesetih posebno nudile ulaganja u potencijalno prosperitetnu hrvatsku metalsku industriju, od Osijeka i Slavonskog Broda, preko Zagreba i Karlovca do Rijeke i Zadra, koja je u međuvremenu devastirana do neprepoznatljivosti? I da će Njemačka kao gospodarski Guliver dopustiti da joj hrvatski birokratski Liliputanci i dalje prodaju priče za malu djecu, zavlačeći ih do iznemoglosti? Malo morgen.