Osam dugih godina se oteže s ovim projektima. Najprije je trebalo čekati milostivog Ivu Sanadera, a kada je on naprasno, zbog važnijih briga, bio prisiljen prestati razmišljati o Brijuni rivijeri i pulskoj bolnici, prošle su još dvije godine nadanja da bi možda milostiva Jadranka Kosor mogla udijeliti milost. Da bi se, gle čuda, pred izbore, kada vladajući ni uza svu propagandu ne stoje baš najbolje, odjednom pokazala silna »volja i želja« da se stvari pokrenu s mrtve točke. Do izbora je još daleko, ali se predsjednici Vlade već užarila ruka od potpisivanja raznih razvojnih i kvazirazvojnih ugovora, polaganja temeljnih kamena i presjecanja vrpci. Na red je tako došla i Istra, kako bi se pokazalo da očito više nije »pastorče« HDZ-a, i sada bi svi trebali biti sretni i veseli što je svanuo i taj dan u kojem je Jadranka Kosor blagoslovila projekte čija je dokumentacija od dugog čekanja već gotovo uhvatila plijesan.    

Zamislimo Jose Zapatera kako se, u pratnji ministara, svečano uz medijske reflektore obavezuje na ulazak države u gradnju turističkog kompleksa na katalonskoj Costa Bravi. Zamislimo Davida Camerona i Angelu Merkel kako potpisuju sufinanciranje gradnje bolnice u Kentu odnosno Hessenu. Teško zamislivo. I Katalonija i Kent i Hessen naime imaju i ovlasti i svojih izvornih prihoda da im nije potrebna državna milost kako bi se razvijali i zadovoljavali potrebe građana. Njihove matične države odavno su shvatile potencijale supsidijarnosti, seljenja ovlasti i novca što bliže građanima radi povećanja djelotvornosti, prepuštajući sve osim zajedničkih poslova od državnog interesa nižim razinama vlasti. Decentralizacija i regionalizacija već su desetljećima u punom zamahu diljem Europe, svugdje osim, nažalost, u tek nekoliko država poput Hrvatske. Tu se bez milosti središnje vlasti ništa značajnije i financijski zahtjevnije ne može pokrenuti. 

Ne treba boljeg dokaza za bespoštednu kritiku takvog pristupa to od podataka koji ukazuju na neravnomjeran razvoj zemlje i pustošenje hrvatskih regija koje razvojno zaostaju, a mnoge i dan danas žive od državne milosti. Valja prestati s »milosrđem« milostivih i milostiva, koji iz toga izvlače enormnu moć, i regije opremiti ovlastima i prihodima da same mogu brinuti o sebi i međusobno se pomagati, kada treba. Inače će zemlja popucati po svim šavovima.