U Ujedinjenim nacijama i Haškom tribunalu mogu odahnuti.

Konačno je u zatvoru i posljednji bjegunac, ratni zločinac Goran Hadžić čiji se krvavi trag na tlu Hrvatske neće tako lako ni prebrisati ni zaboraviti. Međunarodni sud za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije, koji bi se trebao ugasiti za nekoliko godina, moći će tako privesti svoj zacrtani plan do kraja, a vjerujemo da će Hadžićeve žrtve i njihovi najbliži nakon sudskog procesa dobiti onu minimalnu zadovoljštinu da njihov krvnik plati koliku-toliku cijenu za ono što je učinio. 

Je li doista trebalo čekati sedam godina da se Hadžić uhiti, pogotovo zna li se da je pronađen tek dvadesetak kilometara od novosadske kuće, najbolje znaju vlasti u Srbiji.

Istup Borisa Tadića na izvanrednoj konferenciji za novinare i informacije iz »dobro obavještenih izvora« o tome kako ga se lovilo, prije zvuče kao brižljivo pripremljeni alibi sa scenarističkom podlogom dostojnom tvoraca prosječnih trilera nego kao uvjerljiv prikaz djelovanja neke od istočnoeuropskih tranzicijskih sigurnosnih službi.

A kada je još Tadić osjetio potrebu da naglasi kako zbog uhićenja Hadžića neće ništa tražiti od Europe, sumnje da su srbijanske vlasti odavno znale gdje se krije haški bjegunac samo su narasle. No, u ovom je trenutku za rasplet slučaja Hadžić to najmanje važno. Puno je bitnije da će skladištar iz Pačetina napokon za nekoliko dana stići u »haško skladište«. 

Hadžićeva je biografija koliko zločinački impresivna toliko i poučna.

Riječ je o predstavniku onog ljudskog soja koji u ratu vidi priliku za svoju afirmaciju, bijeg sa socijalnog dna na sam vrh društvene i političke hijerarhije. Beskompromisno je prihvatio memorandumsko-miloševićevsku ideologiju, što mu je omogućilo izbijanje u prvi plan pobunjenika, a jačanjem političkog položaja nije se libio sve to i materijalizirati.

U tili čas skladištar je postao naftni magnat, »gazda« Podunavlja bez čijeg se znanja i privole na prostoru takozvane Krajine nije moglo ni živjeti ni poslovati. 

 Bio je dakle neka vrsta »ratnog koncesionara« okupiranog područja Hrvatske, ili srednjovjekovnim rječnikom kazano, vazala beogradskog kralja koji je upravljao jednim od feuda, pa je iz te perspektive vjerojatno krivo tvrditi kako je bio samo izvršitelj velikosrpske politike ali ne i nalogodavac.

U njemu su se na prostoru koji mu je bio prepušten sastala oba ova pola, na žalost brojnih nedužnih žrtava, a sve je to skupa dodatno »oplemenio« ratnim profiterstvom prvog reda. 

Vrlo brzo bit ćemo puno bliže pravoj istini. Upravo bi naime prikupljeni dokazi haškog tužiteljstva i iskazi svjedoka, odnosno sudski proces Hadžiću u cjelini mogli dati detaljan odgovor na pitanje kakva je bila njegova uloga i stvarna moć, je li nekome polagao račune i kakve, te kolike je patnje prouzročio, kako piše u optužnici, nesrbima ili onima koji su se jednostavno našli na putu njegovih ambicija i fantazija.

Priprema suđenja i sam proces Hadžiću suočit će nas dakle ponovno s tužnim ratnim pričama iz Hrvatske, ali i s nikada umirućom nadom da iz pogleda u prošlost ipak konačno izvučemo i pouke za budućnost.