Nakon što se nije javila na prvi natječaj Hrvatskih željeznica za opskrbu dizel gorivom vrijedan 200 milijuna kuna godišnje, a na drugi (slučajno!?) zakasnila tri minute, logično je bilo novinarsko pitanje je li Ina uopće zainteresirana za poslovanje s HŽ-om.

Treba doista imati mozak od dvije marke pa, u izjavi-odgovoru koja u svega tri rečenice vrvi banalnostima i kratkom općom podukom o »strateškim« planovima tvrtke za idiote, unatoč činjeničnom stanju naposljetku odgovoriti da »ne stoje tvrdnje da je Ina nezainteresirana za suradnju s Hrvatskim željeznicama«.

Predsjednik Nadzornog odbora Ine Davor Štern ne zna kako bi objasnio takvo ponašanje. Zatražit će, kaže, izvješće o olakom prepuštanju poslova drugima. Što će postići? Vjerojatno ništa, jer onakvi umovi koji su u stanju napisati da nisu nezainteresirani za suradnju s HŽ-om istovremeno dok se ne javljaju na natječaje državne željeznice, u stanju su sročiti i takvo uvjerljivo izvješće Nadzornom odboru u kojem će stajati da je sastavni dio razvojnih planova tvrtke, dakako odobrenih od Nadzornog odbora, i – odustajanje od poslovanja s bilo kim i bilo kad. 

 Da sve ide u tom pravcu, koji ne može završiti drukčije nego samouništenjem Ine ili u najboljem slučaju pretvaranjem ove tvrtke u isključivo trgovačku ekspozituru MOL-a, potvrđuje i podmukli udar Ine na Dioki, jednog od rijetkih, ako ne i posljednjih, velikih hrvatskih izvoznika s 1.200 zaposlenih.

Naftaši, gle čuda, nisu sudjelovali u pregovorima velikih vjerovnika o restrukturiranju Diokija pod paskom Vlade, i onda najednom hoće naplatiti svoja potraživanja i to nekoliko dana nakon što im je dostavljen plan vraćanja duga. Uz to, nije nevažno ni to da je cijena etana kojeg Ina isporučuje Diokiju 40 posto veća nego što tu sirovinu plaćaju u Mađarskoj. 

 Čudima tu nije kraj. Navodno, sve je manje etana kojeg treba Dioki, što može ugroziti daljnju poslovnu suradnju ovih dviju tvrtki, a obrazloženje da je to tako jer Ina nije dovoljno ulagala u vlastita polja etana nitko ni u Upravi ni u Nadzornom odboru nije kadar suvislo dopuniti pojašnjenjem zašto se nije ulagalo u potencijalno unosan posao i tko je za to kriv. I, što će onda, ako se taj posao raskine, biti s radnicima same Ine koji rade na opskrbi etanom. 

 Nažalost, sve je ovo posljedica dugogodišnjeg lošeg stanja u Ini, kojeg može potvrditi svaki njen radnik, a koje očito kulminira posljednjih mjeseci. Ne samo sukobom Vlade i MOL-a nego i unutarhrvatskim obračunima različitih lobija i interesa.

Nisu tu, međutim, važni ni Ivo Sanader ni Robert Ježić, koje se često spominje kao uzročnike ovih konfrontacija kojih su žrtve i Ina i Dioki. Ozbiljne države i ozbiljne tvrtke ne mogu si dopustiti urušavanje važne industrije i gubitka dragocjenih radnih mjesta zbog bilo čijih osobnih, političkih ili materijalnih, interesa. No, nakon svega, tko tu može nešto napraviti? Tko »čudu« od Ine uopće više može stati na kraj?