Dok Hrvatsku muče problemi oporavka gospodarstva, prenapuhanog proračuna i nužnosti cijelog niza reformi koji bi zemlju trebali staviti na noge sve da za dvije godine i ne uđe u EU, HDZ-ove »terenske radnike« Franu Matušića i Krunoslava Markovinović najviše proganja problem oporbenog vođe.

Predsjednica Vlade mukotrpno radi slikajući se gdje god i s kim god stigne, a njeni pobočnici za širenje istine o veličini vlastite šefice i trulosti oporbe, nemaju pametnijeg posla nego puniti nam glavu o tome je li vođa oporbe Zoran Milanović, Ivo Josipović ili Slavko Linić.

Valjda će svi problemi zemlje biti riješeni kada sve tvrtke u državnom vlasništvu, poput HEP-a, ispoštuju odluku Vlade o uplati pola dobiti u državnu blagajnu umjesto u razvoj, ili se možda očekuje da konačno stignu one milijarde iz dijaspore koje je prije dvadesetak godina bio najavio pokojni Šime Đodan, pa su u HDZ-u procijenili da svu energiju treba potrošiti u veličanje vlastitog vođe i utvrđivanje tko je vođa oporbe, ako uopće postoji, i zašto ne valja. 

Koliko god je groteskan način na koji igrači zadatka Matušić i Markovinović to rade, koliko god to može u ovom trenutku biti iritantno znamo li da se na taj način troši dragocjena energija dok je zemlja u banani, da se poslužimo izrazom proskribiranog bivšeg vođe Ive Sanadera, ideja takvog napada na oporbu nije lišena svake političke logike.

Dovoljno daleko od izbora naime nameće se pitanje vođe koje smjera prekriti stvarnu političku raspravu, kako bismo u kampanju ušli s dilemom Jadranka Kosor ili Zoran Milanović. HDZ se dakle definitivno ponovno odlučio na personifikaciju izborne kampanje, uvjeren da ima dovoljno vremena za »beatifikaciju« liderice Kosor, kao oličenja HDZ-ove odlučnosti i sposobnosti opstanka i (EU) uspjeha nakon detronizacije Sanadera, te sijanje sumnje u to kako na oporbenoj strani vlada zbrka pa prema tome nema ni dostojnog konkurenta. 

 Sanader je na tu »foru« dvaput dobio izbore, 2003. i 2007. godine. Premda je njemu ta uloga ležala bolje nego Jadranki Kosor zajedničari ne odustaju, pokušavajući umjetno od antiliderice stvoriti ženu-vođu bez straha i mane. To je jedan problem. Drugi je problem što se u demokratskom odrastanju Hrvatske valja konačno zapitati treba li nam uopće takav tip političkog prvaka iza kojeg će u konačnici ostati potop.

Odnosno, važnije od Markovinovićeve i Matušićeve opsjednutosti vođom postaje pitanje hoće li napokon građanima dozlogrditi tražiti vođu i umjesto toga, koliko-toliko racionalno, pokušati potražiti političare koji su svoj ego i svoju »karizmu« prije svega spremni staviti u službu općih a ne vlastitih i uskostranačkih interesa. 

 Građani se dakle trebaju pribrati i prestati nasjedati na nametnute političke šablone koje dosad nisu dale željene efekte nego produbljivale korupciju. Sami sa sobom moraju razriješiti hoće li nekoga tko će kao poslovođa predvoditi »radnu akciju« za spas zemlje ili ipak vođu kojeg će se samo hvaliti, slijediti i bespogovorno slušati da bi se naposljetku hvatalo za glavu.

Zar iskustvo sa Sanaderom, da ne idemo dalje u prošlost, nije bilo dovoljno da »vođama« odzvoni?