Nisu u svemu tome nedužne ni zadarske gradske vlasti, koje su učinile »grijeh propusta« kada nisu reagirale na bezobrazluk vlastitog komunalnog poduzeća da uopće donese pravilnik kojim je praktički javnosti spriječen uvid u sve što ono radi. Krivice se ne može odreći ni Agencija za zaštitu osobnih podataka. Birokrati u tom državnom tijelu, koje inače bez pardona dopušta bilo kojoj korporaciji da čeprka po podacima građana i koristi ih za svoje potrebe, dakle ljudi plaćeni od građana da ih štite mrtvo hladno su dali za pravo istim takvim birokratima u zadarskom »Vodovodu«, i svima ostalima koji se toga još nisu dosjetili, da u svom pravilniku ama baš sve proglase »poslovnom tajnom« i tako izbjegnu javnu kontrolu te tako građane proglase idiotima.    

    No, kulminacija svega je »pravorijek« Upravnog suda, institucije koja ne bi trebala samo utvrđivati je li upravni postupak proveden kako spada, shodno pravilnicima i drugim aktima, nego kao sud propitati i kako ti pravilnici stoje u odnosu na zakone i Ustav. Ili je to možda za suce tog Suda prezahtjevno? Čak i u ovom predmetu koji je zdravorazumski rješiv svakom prosječnom školarcu i miljama daleko od pravno sofisticiranog slučaja koji bi iziskivao krajnji mentalni napor i snalaženje u labirintima zakona i njihovih paragrafa?    

    Nekidan u povodu slučaja Hrastov naveliko se u Hrvatskoj zborilo o sucima i njihovim odlukama. Sada se neslavna niska nastavlja. Doista, kako su ti suci napredovali u karijeri, tko ih je imenovao na mjesta na koja su došli i prema kakvim kriterijima? Iz kojih su pravnih knjiga učili, kako su diplomirali i uopće položili ispite, uključujući tu i državni ispit? Ili su odjednom, kada su postali suci, neovisnost sudstva shvatili kao mogućnost da se i u 21. stoljeću ponašaju kao, korumpirani ili pištoljem ucijenjeni, suci na Divljem zapadu u njegovo »zlatno« doba sredinom 19. stoljeća?